PopFemRookie u kazalištu: Oduzimanje političnosti “Ljudima od voska”

iDISCLAIMER: Mogući spoileri ako niste gledali predstavu ili čitali Matišićev dramski triptih „Ljudi od voska“.

Radi se o jednoj od najboljih domaćih drama u posljednjih nekoliko godina prema mišljenju mnogih kritičara (gotovo svih, čak je i Tomislav Čadež donekle hvali) koju svakako preporučujem. Kad sam razmišljala o blogu, kazalište mi nije bilo tema jer tako rijetko idem na predstave da nema smisla pisati o nečemu o čemu nemam pojma. No, kazalište bi trebalo reflektirati stvarnost i brisati granice između publike i glumaca na sceni, pokazati nam život iz druge perspektive. Upravo to je za mene učinila drama “Ljudi od voska” i zato pišem svoj prvi tekst o kazalištu.

Predstava „Ljudi od voska“ izazvala je puno kontroverzi iz više razloga. Prvi je taj što je Mate Matišić napisao gotovo u potpunosti autobiografski tekst. U sva tri dijela – „Obožavateljica“, „Prvi musliman u selu“ i „Ispod perike“ – puno je detalja iz njegovog privatnog života. Goran Grgić u glavnoj ulozi tumači Viktora, „dramskog pisca i scenarista, bivšeg rock gitarista i pop-rock zvijezdu bivše države, pandan Mati Matišiću, dramskome piscu i scenaristu, nekadašnjemu gitaristi i zvijezdi jugoslavenskoga benda Prva ljubav“, kako stoji u programskoj knjižici.

002

Prva zanimljivost koja mi je upala u oči upravo je ta izrazito autobigrafska odrednica Matišićeva teksta, nešto što se uglavnom povezuje s tzv. ženskim pismom. Kao i autorice, Matišića javnost odmah identificira s glavnim likom i svime što mu se događa, ne dopuštajući niti mogućnost fikcije i oduzimajući mu pravo na političnost teksta, baš kao što Maša Grdešić za Muf ističe da se događa Leni Dunham kad snima „Girls“ i stvara lik Hanne Horvath.

„Reakcije drugih likova na Hannino pisanje prikazuju neke od načina na koje je književna i kulturna kritika sklona marginalizirati književnost koju pišu žene, osobito djevojke i mlade žene, kao estetski manje vrijednu, trivijalnu i sentimentalnu iz perspektive ‘visoke’ kulture i ‘maskuline’ popularne kulture, no također ponekad kao apolitičnu iz feminističke točke gledišta“, piše Grdešić u istom tekstu, a zanimljivo je da se ovdje radi o muškom autoru kojega optužuju za istu apolitičnost, iako se Matišić u cijelom komadu bavi ozbiljnim i vrlo političnim problemima suvremenom hrvatskog društva, kao što su ženska reproduktivna prava, ksenofobija, psihologija i dinamika života u malim sredinama, roditeljstvo, brak i prijateljstvo. Ne radi se tu samo o njegovom obračunu s nekim ljudima iz njegovog života, kako neki ističu u prvoloptaškim kritikama. U vezi s tim, Grdešić citira Kate Zambreno i navodi: „kada muški autori pišu o intimnosti, njihova se djela čitaju kao fikcija i shvaćaju ozbiljno, dok se slične priče koje su napisale djevojke i žene redovito percipiraju kao autobiografske i odbacuju kao trivijalne i književno bezvrijedne. Zambreno ukazuje na to da se ‘žene toliko često optužuje za narcizam’. Kada muški autor piše emotivno, ili čak autobiografski, svejedno se uspijeva ‘čvrsto smjestiti unutar tradicije jednog Hamleta, nasuprot jednoj Ofeliji’ – njegovi su osjećaji ‘impersonalni, univerzalni, filozofski’. Također, zaključuje Zambreno, ‘ono što se smatra znakovima Artizma kod muškarca u ženinu se ponašanju može promatrati kao razlog za zabrinutost’.“ Zanimljivo je, dakle, da se Matišiću u ovom djelu također oduzima pravo na političnost teksta i njegovu autonomnost od stvarnog života, jer, kako navodi Branka Valentić, gledatelje nije zanimala rasprava o kazalištu i kulturi, nego „koliko je drama autobiografska i može li se ona reflektirati na živote protagonista koji su u njima prepoznati“. Mnogo je tekstova o „Ljudima od voska“ napisano bez da su autori uopće pogledali predstavu, zanemarujući tako političku i kritičku prirodu komada.

Obožavateljica

U prvom dijelu, „Obožavateljica“, Matišić se bavi prošlošću koja Viktora zadesi u liku bivše obožavateljice kojoj je napravio dijete prije 18 godina, kad je bio rock zvijezda, a za to dijete nikad nije saznao. Matišić ovdje govori o problemu pobačaja – naime, kad ju pita zašto mu nije rekla da je trudna, Obožavateljica odgovara da je već odlučila roditi, a znala je djevojku kojoj je njegov menadžer platio da pobaci, navodno prema njegovoj uputi. Danas ugledan pisac šokiran je mladim sobom pa pokušava preokrenuti situaciju tvrdnjom da „i on ima pravo znati je li mu se dijete rodilo“. Čest je to argument pro-life zagovornika, koji smatraju kako otac ima jednako pravo odlučivati o pobačaju kao i žena. Radi se o nevaljalom argumentu, s obzirom na autonomnost žene na odlučivanju o svom tijelu i pravo zajamčeno zakonom da sama odluči želi li pobačaj ili ne. Tako Eligio Belullo u članku sugestivnog naslova „Samo žene mogu odlučiti o pobačaju?“ argumentira protiv izjava dr. Anne Marije Gruenfelder koje su objavljene u Jutarnjem listu. Belullo zaključuje:

„A što je s ocem djeteta? Je li humano da on može samo nijemo gle­dati, bez ikakvog zakonskog utoka, kako pobačajem biva usmrćeno njegovo dijete? Zašto bi se muškarce diskrim­iniralo time da ne smiju sudjelovati u raspravi o pobačaju? Argumenti nemaju spol – iste argumente može koristiti i žena i muškarac. Ako se opravdava ovakva spolna diskriminacija na temelju toga što muškarci ne mogu zatrudnjeti, po istom principu u raspravi ne mogu sudjelovati niti žene nakon menopauze. To je kao reći da netko ne smije osu­diti zlostavljanje žena u braku, dok se i sam ne oženi. Budući da pobačaj ima duboke reperkusije na socijalnu, pravnu, demografsku i etičku dimenziju društva, svatko bi trebao biti pozvan uključiti se u raspravu o ovako važnom pitanju.“

Na stranu činjenica da je argumentacija počela s jednim pitanjem (tko odlučuje o pobačaju?), a završava s drugim (tko raspravlja o pobačaju?), ovakva rasprava navodi na opasan zaključak da je pravo žene na autonomiju vlastitog tijela i svih njegovih procesa – seksizam! Prema ovim zaključima, što je iduće; da muškarci imaju jednako pravo kao i žena odlučivati hoće li njihova partnerica estetski korigirati nos ili grudi? Svatko ima pravo stvoriti i izraziti svoj moralni stav o pobačaju, ali odluka je samo ženina.

1-1-1024x683

Viktor zahtijeva svoje pravo da odlučuje o tome hoće li imati dijete ili ne, ali to je pravo već jednom (možda i više puta) zloupotrijebio, uostalom, on se o tom djetetu ne bi brinuo. Nije mu problem to što dijete nije odgajao, jer mu to nije bilo ni na kraj pameti, smeta mu jedino što nije znao za njegovo postojanje.

Važno je, s feminističke perspektive, ne pasti u zamku i početi žaliti Viktora, koji 18 godina nije znao da ima sina. Umjesto toga, treba razmišljati o odnosima moći koji su jasno uspostavljeni i prije 18 godina i danas. Onda, on je bio rock zvijezda koji je birao s kime će spavati i hoće li koristiti zaštitu ili ne. To, uostalom, nije bio njegov problem niti ga je bilo briga hoće li nekoj napraviti dijete. Nije ju planirao nikad više vidjeti. Danas, on je uvaženi član zajednice, ima novac i društvenu moć, a ima i sposobnog i beskrupuloznog odvjetnika koji može i hoće učiniti sve da Obožavateljica nestane, zajedno sa svojim sinom. Odnosi moći ne idu u korist ženama, a u ovom slučaju Obožavateljica je u slabijem položaju zbog svog roda i klase, a u drugom dijelu, ženski lik o kojem ću pisati u slabijem je položaju zbog roda, klase, religije i nacionalnosti, odnosno statusa „strankinje“, ne Hrvatice.

Prvi musliman u selu

Drugi dio predstave odvija se  Ričicama, malom mjestu u Dalmatinskoj zagori blizu granice s Bosnom. Kroz gotovo cijeli dramski dio, postoji lik Mladenke koja šuti i o njoj pričaju drugi, isključivo muški likovi. Iz Ukrajine ju je kupio otac mladog umirovljenog branitelja koji je u invalidskim kolicima. Da parafraziram oca, „mala je dobra, naučila je Očenaš i Vjerovanje u tjedan dana na hrvatskom“. Kupnja mladenki u tom je kraju, kako saznajemo, normalna i uobičajena, jer u malim mjestima više nema toliko djevojaka za ženidbu. Najvažnije od svega je da je mladenka lijepa, mlada i plodna te da je vrijedna po kući, a o njoj se konstantno govori kao o stvari. Ona nema identitet, jer će ga izgraditi tek u braku za koji je nitko nije pitao želi li ga – i da ne želi, nikog zapravo nije briga. Ponovno SPOILER ALERT: u očaju, otac koji je kupio mladenku svom sinu panično pomisli kako je djevojka iz okolice Černobila, što znači da „zrači“ i da će tako ubiti, ili sterilizirati njegova sina. Par sati prije vjenčanja otac odluči kako to neće dopustiti, a kad ne uspije odgovoriti sina od vjenčanja, šalje svoje rođake da siluju Mladenku. Viktor ju jedva spašava od toga, slušajući u nevjerici kako mladići objašnjavaju kako će se „mladoženji zgaditi Mladenka ako ju oni siluju pa će onda odustati od vjenčanja“. Ova rečenica jasno otkriva stav prema ženama u hrvatskom društvu, posebno onom društvu koje nije Zagreb (nije da u Zagrebu i većim sredinama toga nema), onome koje je zaboravljeno od svih i na koje nitko ne misli, čak ni oni koji su tamo rođeni i onda su pobjegli glavom bez obzira.

Žena je stvar, objekt koji postoji jedino zbog muškarca i čiji je jedini mogući cilj i svrha u životu ostvarivati njegove želje, jer svojih ne može ni imati. Posebno je to naglašeno kad se radi o ženi koja „nije naša“, dakle nije Hrvatica, jer ta joj činjenica oduzima još prava koja nikad nije ni imala. No, ni Hrvatice ne prolaze bolje. Ni njih se ne pita ni za što i koristi ih se samo za zadvoljavanje muških potreba i bolesnih želja, što je zapravo društvena norma te se oni koji joj se suprotstavljaju kažnjavaju.

23-1024x683

Važna tema je i religioznost, tj. odnos prema vjeri, u kojem je u prvom planu mogućnost izabranog boga da kažnjava naše neprijatelje. Tako jedan lik izjavljuje da će zbog nepravde koja mu se dogodila prijeći na islam, jer njegov bog nije kaznio, nego još i nagradio njegovog neprijatelja. Zato će se moliti drugom bogu koji je nasilniji i voljniji kažnjavati. Matišić tu razotkriva strašno licemjerje koje proizvodimo kao društvo koje se sve više udaljava ne samo od sekularizma, nego i od univerzalnih moralnih i etičkih vrijednosti. I dok je to na nacionalnoj i svim drugim razinama (ne)vješto skriveno, u manjim se sredinama to otvoreno priznaje i po tom principu se djeluje.

Utjecaj vjere također je vidljiv u odnosu prema ženama. Sva nepravda i nasilje opravdavaju se vjerskim dogmama i ustaljenim pravilima. Diskriminacija i nasilje protiv žena praktički je sveto pismo, a protiv toga nema valjanih argumenata.

Ispod perike

Viktor i Ana pristaju posvojiti kćer pokojnog prijatelja i njegove žene Jasne koja je smrtno bolesna. S obzirom na to da ju ne poznaju dobro (a s njezinim pokojnim mužem Viktor je bio poslovni kolega), počinju se raspitivati o njoj te tako saznaju brojne zabrinjavajuće detalje. Jasna je, kako doznaju od poznanika, prijatelja, njezine obitelji i brojih dadilja koje su čuvale njezinu kćer Ivanu, bila gladna medijske pažnje. Pokazivala se kao brižna i požrtvovna majka, dok je u stvarnosti bila fokusirana isključivo na svoju karijeru, a brigu o kćeri prepustila je u potpunosti dadiljama koje je često mijenjala jer su joj se suprotstavljale. Djevojčici je ispunila raspored brojnim izvannastavnim aktivnostima, a psihološkom manipulacijom „natjerala“ Viktora i Anu da pristanu posvojiti njezinu kćer.

29-1024x683

Iako je pitanje roditeljstva primarno u cijeloj drami, ovaj je dio potaknuo najviše kontrverzi, iz više razloga. Naime, osim autobiografskih elemenata, ovdje se prvi put radi o tzv. lošoj majci, onoj koja nije požrtvovna, koja svoj život nije posvetila djetetu. O ovom je problemu pisala bell hooks u „Feminizmu za sve“, gdje navodi da se „u hijerarhijama bijeloga, nadmoćnoga kapitalističkog patrijarhata oprašta se muška dominacija nad ženama, a isto tako i dominacija odraslih nad djecom. A nitko ne želi uistinu upozoriti na majke koje zlostavljaju.“ (hooks:99) Najčešće se, navodi hooks, radi o emocionalnom zlostavljanju, koje je pristuno i u Matišićevom tekstu. On se ovim likom suprotstavlja patrijahalnoj slici žene u našem društvu. Prema tom usađenom esencijalizmu, svaka majka potpuno je posvećena svojoj djeci, stavlja ih na prvo mjesto liste prioriteta, požrtvovna je i tako „zarađuje“ poštovanje društva, a sve to dolazi prirodno, bez ikakvog truda, a ako se to prirodno ne dogodi dobijemo – lošu majku. Ta se i takva uloga majke nikad ne preispituje, kako to navodi i bell hooks – to je, zapravo, toliko prirodna i jasna pozicija da od nje ne mogu postojati iznimke, a kad i postoje tragične su i katastrofalne. Cijeli je treći dio napisan kao jasna moralna osuda lika majke, koju za njezin odnos prema djetetu eksplicitno osuđuju kor dadilja te Viktor i Ana, dok ona ostaje mirna, znajući da je uspjela u naumu da njezino dijete ima dom i obitelj nakon njezine smrti.

Nesavršenosti ovog lika i prividna moralna superiornost Viktora – nakon svih njegovih mana koje su se otkrile u prva dva dijela predstave – pokazuju s jedne strane licemjernost društva u kojem živimo, a u kojem se uvijek osuđuje samo majka za svoje loše roditeljstvo i neispunjenje svoje biološke uloge, te lakoću s kojom svatko od nas gradi mišljenje o tuđim životima. Tema „loše majke“ nije česta, ali posebno je rijetko obrađena na ovakav način, jer Matišić prvo vrlo jasno i izravno osuđuje Jasnu i njezino majčinstvo, no ne daje joj kraj u koje se ona kaje zbog svega što je učinila. Ona ne traži oprost ni od koga, priznaje da joj je jednako važan njezin život koji ne uključuje majčinstvo.

Jedna od tema koje se spominju u ovom dijelu je i sebičnost majke, posebno s obzirom na to da je Jasna zanijela prilično kasno u životu. Ističe se kako je „sebično“ od nje donijeti na svijet dijete za koje je jasno da se neće moži brinuti jer je jednostavno prestara. Ponovno se susrećemo s dvostrukim mjerilima. Žene ne mogu izbjeći etiketu sebičnosti. Ako ne rodiš dijete, sebična si. Ako ga rodiš u „krivo“ vrijeme, sebična si. Postoji točno određeni vremenski prozor u kojem je dopušteno roditi dijete, no nije samo vrijeme bitno. Treba misliti imaš li dovoljno novca da to dijete podigneš, imaš li partnera i je li on podoban, imaš li posao i hoćeš li ga potpuno zanemariti ili ćeš se pak prebrzo vratiti – nijedno nije dobro. Biti majka najljepši je posao na svijetu, često se govori, ali nitko ne govori o tome koliko je stvari potrebno da bi majka izbjegla društvenu osudu. Svaka je majka, stoga, loša majka, dok se svakog oca hvali kao sveca ako jednom promijeni pelene.

27-1024x683

Značajno je ovdje spomenuti i medijsku sliku koju je o sebi kao savršenoj majci gradila Jasna te je povezati s onom koju je sam Matišić imao u medijima neposredno nakon što su on i supruga posvojili blizanke Krste Papića i njegove supruge Jadranke. „Svetac“, pisalo je u svakom naslovu, a jasno je da se on ovom dramom suočio s tim pojmom kojim ga je javnost nagradila. Nitko nije svetac – ni Matišić, ni njegov Viktor, ni Jasna, niti jedna majka i otac. Svatko od nas radi najbolje što može i nada se da nije uništio život svoje djece. Ni heroji ni zločinci. U svojoj drami Matišić se obračunava sa svojim životom, između ostalog i s tom etiketom sveca, dokazujući da to nije, nikad nije bio i, na kraju krajeva, niti želi, niti može biti – baš kao i svatko od nas. Tekstom razotkriva sebe – u kojoj mjeri, bespredmetno je govoriti – ali, razotkriva i cijelo društvo u kojem živimo u svoj svojoj licemjernosti, gadljivosti, perverziji, predrasudama.

 

Predstavu “Ljudi od voska” u HNK Zagreb ove sezone možete pogledati 31. svibnja i 19. lipnja.

 

SVE FOTOGRAFIJE preuzete s HNK ZAGREB

LITERATURA:

Belullo, Eligio: Samo žene mogu odlučiti o pobačaju?, Spectrum: ogledi i prinosi studenata teologije, Vol. , 3-4 1-2, 2014.

Čadež, Tomislav: Tomislav Čadež o premijeri „Ljudi od voska“: Odviše pristojna i estetizirana, no precizna hit predstava, Jutarnji list

Grdešić, Maša: Autoportret umjetnice kao mlade žene, Muf

Hrvaćanin, Tim: „Ljudi od voska“ (HNK Zagreb): Genijalna antiterapija Mate Matišića, Ziher

Hrvatsko narodno kazalište Zagreb: Ljudi od voska, hnk.hr

hooks, bell: Feminizam je za sve, Centar za ženske studije, 2004.

Rašeta, Boris: Zbog Matišićeve predstave gore društvene mreže, Express

Valentić, Branka: Mate Matišić: Od sveca do đavoljeg povjerenika, Forum

Zambreno, Kate: Heroines, Semiotext(e), Los Angeles, 2012., navedeno u Grdešić, Maša: Autoportret umjetnice kao mlade žene, Muf

 

 

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s