Courtney Love – zauvijek luda kuja

– Ja sam najomraženija žena u Americi. Svi me mrze – govori Courtney Love zaogrnuta ručnikom u kupaonici dok se Kurt Cobain brije i labavo ju uvjerava da to nije istina. Jedna je to od scena u dokumentarcu “Montage of Heck” o Cobainovom životu. Godina je devedeset i neka, njih dvoje nedavno su se vjenčali i Courtney je u pravu. Dokazuje mu to čitanjem pisma obožavateljice koje je nasumično izabrala iz goleme vreće prepune gusto ispisanih redova o obožavanju Kurta i Nirvane. S tim je išlo i preziranje Courtney. Nema sredine s njom ni danas. Vole ju ili ju mrze. Prepuna sebe, egocentrična, vulgarna, odvratna, narkomanka, ubila ga je, a on joj je napisao album kojim se proslavila… Otprilike tako se govori o Courtney Love. Ne planiram raspravljati o tome je li Courtney ubila Kurta (ali nije), više me intrigira činjenica da je ona jedna u nizu uspješnih žena koje su bile u vezi s uspješnim muškarcima, a nijedno od toga svijet im nikad nije oprostio. Mogla bih pisati i o Yoko Ono, koja je isto u očima svijeta zla žena koja je rastavila Beatlese i skoro pa ubila Lennona. To što je on psihički i fizički zlostavljao sve oko sebe – nebitno. U ovom ću se tekstu kroz feminističku perspektivu fokusirati na Courtney Love i načine na koje se nju i njezin rad diskreditira zato što je bila u vezi s Cobainom, ali i nekih drugih.

giphy

 

Najčešći razlozi za mrziti Courtney su, sudeći po mini anketi koju sam provela među ljudima koje poznam, to što je vulgarna i narcisoidna. Ponovno ta pretpostavka da bi žena trebala biti skromna i nesigurna kako bi je društvo prihvatilo kao ozbiljnu. Courtney je oduvijek njegovala izrazito ženstveni stil koji bi se mogao opisati kao trash femme fatale – plava valovita kosa, obavezni crveni ruž i crna olovka oko očiju, šminka uglavnom razmazana, obučena u svilene spavaćice i štikle, ili jednostavno bosa i s gitarom u rukama. Isticala je i naglašavala svoj seksepil, istovremeno pjevajući o seksualnoj objektifikaciji žena, a u intervjuima je često govorila o zapostavljenosti žena u rock’n’rollu. Njezin postupak mogli bismo definirati kao „prerušavanje“, mehanizam o kojem je Jo Ann Isaak rekla kako „bez izričite kritičke distance prema onome u što se umjetnica prerušava, on može izgledati kao sudioništvo u patrijarhalnim rodnim i seksualnim obrascima, umjesto njihova odbacivanja“ (Bago, 2015:184). Odnosno, Courtney se prerušava u sliku i priliku ženstvenosti samo da bi je kritizirala „iznutra“, no i to prerušavanje je seksističko.

giphy (1)

Ivana Bago takav stav kritizira, naglašavajući kako „sam diskurs koji uspostavlja kompromitiranu poziciju ‘sudioništva’ naspram navodne nedužnosti odbacivanja može po toj istoj logici postati sudionikom patrijarhalnih ideja moralne čistoće. Uslijed toga, takav diskurs reproducira nametanje ženske krivnje, samo što je u tom slučaju žena (umjetnica) zgriješila protiv feminizma (čak i ako je njezina ‘namjera’ feministička), a ne protiv hegemonijskog seksualnog poretka.“ (Bago, 2015:184) Dakle, da bi bila „čista“, trebala je odbaciti norme ženstvenosti i prestati isticati svoju seksualnost na način da odgovara male gazeu. Odnosno, kako ističe Bago, neke feminističke kritičarke “odbacuju afirmaciju ženske seksualnosti i specifičnosti ženskog utjelovljenog iskustva kao ‘esencijalističke’“(isto:185). Isto pitanje i danas je vrlo prisutno i kontroverzno unutar feminizma. Smijemo li biti seksualno provokativne? Oslobađa li nas seks ili je samo jedan u nizu heteronormativa u patrijarhatu koji nas tlači i kojim nas tjera u kut? Courtney je očito smatrala da seks ima emancipatorni potencijal pa je svoju seksualnost koristila kao dio imidža. Osobno me privlači način na koji je Courtney pjevala o vlastitim nesigurnostima koje se, između ostalih, tiču i izgleda, i istovremeno bila slobodna u svom tijelu te ga pokazivala na način na koji je njoj odgovarao.

Ne vidim problem u njezinoj narcisoidnosti, dapače, mislim da i (umjerena) narcisoidnost ima emancipatornog potencijala. Upravo zato što nas još uvijek odgajaju tako da budemo skromne do ekstrema koji uključuju ne isticanje svog stava ako je suprotan onom koji prevladava, da zanemarujemo svoje potrebe kako bismo se posvetile svojim „prirodnim“ ulogama supruge, majke, skrbiteljice. Trebamo zaboraviti na površnost i roditi što više djece možemo, ali ipak ne smijemo se baš ni zapustiti prije i poslije trudnoće jer trebamo biti poželjne muškarcima u svakom trenutku, nevažno kako se osjećamo u vlastitom tijelu i sviđa li nam se uopće. To je isto ono društvo koje me osuđuje jer se nisam našminkala jer sam se „zapustila“, ali i previše šminke je loše jer je „napadno“. Čim stavim crveni ruž i popravljam korektor – glupa sam, površna i narcisoidna. Courtney se naizgled pokorila patrijarhalnim normama, ali meni se više čini kao da ih je kršila dok je bila „unutra“. Naizgled, ona je sređena i brine o sebi. Ali, zapravo, njezina je šminka razmazana, haljina poderana, noge bose – na prvi pogled picture perfect, ali Courtney je izvana bila izvrnuta slika sebe, upravo onakva kakvom se opisivala u pjesmama – nesretna, bijesna i nestabilna. Društvo joj nije dalo dozvolu da bude takva. Na početku karijere, na jednom se koncertu bacila u publiku koja je rastrgala njezinu haljinu i najlonke. Ostala je samo u donjem rublju. Bila je kažnjena zato što se usudila napraviti ono što frontmeni rade stalno.

giphy (8)

Ivana Bago žensku krivnju definira kao „proizvod niza društveno, kulturno i povijesno određenih procesa u kojima su žene učinjene predmetom ideološke i sistemske krivnje – u kojima su, drugim riječima, interpelirane kao krivi društveni subjekti – na načine koje je nemoguće razdvojiti od patrijarhalnih i mizoginih konstrukcija ženskosti i ženske seksualnosti“. Značajno je to u ovom slučaju, jer mržnja prema Courtney ide iz nekoliko pravaca, ali svi imaju uporište u mizoginiji i seksizmu. Mrze ju jer se njezin muž ubio – kao da ga je ona mogla spasiti; zato što je bila uspješna – mora da je zato što joj je on pisao pjesme; zato što se provokativno oblačila – mora da je kurva; zato što je htjela biti u centru pozornosti –prenapadna je. Zamijenite rod i zamislite da, npr. svijet mrzi frontmena Maroon 5, Adama Levinea (prvi mi je pao na pamet), jer mu je žena napisala pjesme, jer se provokativno oblači i jer voli biti u centru pažnje. Zamislite da ga svijet krivi zbog tragične smrti njegove partnerice. Ne ide, ha?

Čak ni da zamijenimo mjesta Courtney i Kurta. Zamislite da je Courtney ostavila Kurta s malom Frances i ubila se jer više nije mogla. Zauvijek bi bio svetac, a ona bi opet bila luda kuja. Courtney Love zauvijek će biti luda kuja, što god da napravi. Svjesna je toga od devedeset i neke i koristi tu činjenicu te na njoj gradi svoj imidž. U opisu njezinog Instagram profila piše: „providing comment threads for trolls to congregate since 1997“. Nema oprosta za njezine grijehe, a ni za naše – ni protiv patrijarhata, niti protiv feminizma. Courtney je to prihvatila i napravila nekoliko izvrsnih albuma koji su bili prilično uspješni, a iskoristila je svoju poziciju da progovori o seksizmu u glazbenoj industriji. Sve s crvenim ružem na usnama.

giphy (3)

 

LITERATURA:

Bago, Ivana: Pitanje ženske krivnje u umjetnosti Sanje Ivekvić – od jugoslavenskih izbora ljepote do ratnih progodna vještica. Treća, br. 1-2, Vol. XVII, 2015.

PopFemRookie u kazalištu: Oduzimanje političnosti “Ljudima od voska”

iDISCLAIMER: Mogući spoileri ako niste gledali predstavu ili čitali Matišićev dramski triptih „Ljudi od voska“.

Radi se o jednoj od najboljih domaćih drama u posljednjih nekoliko godina prema mišljenju mnogih kritičara (gotovo svih, čak je i Tomislav Čadež donekle hvali) koju svakako preporučujem. Kad sam razmišljala o blogu, kazalište mi nije bilo tema jer tako rijetko idem na predstave da nema smisla pisati o nečemu o čemu nemam pojma. No, kazalište bi trebalo reflektirati stvarnost i brisati granice između publike i glumaca na sceni, pokazati nam život iz druge perspektive. Upravo to je za mene učinila drama “Ljudi od voska” i zato pišem svoj prvi tekst o kazalištu.

Predstava „Ljudi od voska“ izazvala je puno kontroverzi iz više razloga. Prvi je taj što je Mate Matišić napisao gotovo u potpunosti autobiografski tekst. U sva tri dijela – „Obožavateljica“, „Prvi musliman u selu“ i „Ispod perike“ – puno je detalja iz njegovog privatnog života. Goran Grgić u glavnoj ulozi tumači Viktora, „dramskog pisca i scenarista, bivšeg rock gitarista i pop-rock zvijezdu bivše države, pandan Mati Matišiću, dramskome piscu i scenaristu, nekadašnjemu gitaristi i zvijezdi jugoslavenskoga benda Prva ljubav“, kako stoji u programskoj knjižici.

002

Prva zanimljivost koja mi je upala u oči upravo je ta izrazito autobigrafska odrednica Matišićeva teksta, nešto što se uglavnom povezuje s tzv. ženskim pismom. Kao i autorice, Matišića javnost odmah identificira s glavnim likom i svime što mu se događa, ne dopuštajući niti mogućnost fikcije i oduzimajući mu pravo na političnost teksta, baš kao što Maša Grdešić za Muf ističe da se događa Leni Dunham kad snima „Girls“ i stvara lik Hanne Horvath.

„Reakcije drugih likova na Hannino pisanje prikazuju neke od načina na koje je književna i kulturna kritika sklona marginalizirati književnost koju pišu žene, osobito djevojke i mlade žene, kao estetski manje vrijednu, trivijalnu i sentimentalnu iz perspektive ‘visoke’ kulture i ‘maskuline’ popularne kulture, no također ponekad kao apolitičnu iz feminističke točke gledišta“, piše Grdešić u istom tekstu, a zanimljivo je da se ovdje radi o muškom autoru kojega optužuju za istu apolitičnost, iako se Matišić u cijelom komadu bavi ozbiljnim i vrlo političnim problemima suvremenom hrvatskog društva, kao što su ženska reproduktivna prava, ksenofobija, psihologija i dinamika života u malim sredinama, roditeljstvo, brak i prijateljstvo. Ne radi se tu samo o njegovom obračunu s nekim ljudima iz njegovog života, kako neki ističu u prvoloptaškim kritikama. U vezi s tim, Grdešić citira Kate Zambreno i navodi: „kada muški autori pišu o intimnosti, njihova se djela čitaju kao fikcija i shvaćaju ozbiljno, dok se slične priče koje su napisale djevojke i žene redovito percipiraju kao autobiografske i odbacuju kao trivijalne i književno bezvrijedne. Zambreno ukazuje na to da se ‘žene toliko često optužuje za narcizam’. Kada muški autor piše emotivno, ili čak autobiografski, svejedno se uspijeva ‘čvrsto smjestiti unutar tradicije jednog Hamleta, nasuprot jednoj Ofeliji’ – njegovi su osjećaji ‘impersonalni, univerzalni, filozofski’. Također, zaključuje Zambreno, ‘ono što se smatra znakovima Artizma kod muškarca u ženinu se ponašanju može promatrati kao razlog za zabrinutost’.“ Zanimljivo je, dakle, da se Matišiću u ovom djelu također oduzima pravo na političnost teksta i njegovu autonomnost od stvarnog života, jer, kako navodi Branka Valentić, gledatelje nije zanimala rasprava o kazalištu i kulturi, nego „koliko je drama autobiografska i može li se ona reflektirati na živote protagonista koji su u njima prepoznati“. Mnogo je tekstova o „Ljudima od voska“ napisano bez da su autori uopće pogledali predstavu, zanemarujući tako političku i kritičku prirodu komada.

Obožavateljica

U prvom dijelu, „Obožavateljica“, Matišić se bavi prošlošću koja Viktora zadesi u liku bivše obožavateljice kojoj je napravio dijete prije 18 godina, kad je bio rock zvijezda, a za to dijete nikad nije saznao. Matišić ovdje govori o problemu pobačaja – naime, kad ju pita zašto mu nije rekla da je trudna, Obožavateljica odgovara da je već odlučila roditi, a znala je djevojku kojoj je njegov menadžer platio da pobaci, navodno prema njegovoj uputi. Danas ugledan pisac šokiran je mladim sobom pa pokušava preokrenuti situaciju tvrdnjom da „i on ima pravo znati je li mu se dijete rodilo“. Čest je to argument pro-life zagovornika, koji smatraju kako otac ima jednako pravo odlučivati o pobačaju kao i žena. Radi se o nevaljalom argumentu, s obzirom na autonomnost žene na odlučivanju o svom tijelu i pravo zajamčeno zakonom da sama odluči želi li pobačaj ili ne. Tako Eligio Belullo u članku sugestivnog naslova „Samo žene mogu odlučiti o pobačaju?“ argumentira protiv izjava dr. Anne Marije Gruenfelder koje su objavljene u Jutarnjem listu. Belullo zaključuje:

„A što je s ocem djeteta? Je li humano da on može samo nijemo gle­dati, bez ikakvog zakonskog utoka, kako pobačajem biva usmrćeno njegovo dijete? Zašto bi se muškarce diskrim­iniralo time da ne smiju sudjelovati u raspravi o pobačaju? Argumenti nemaju spol – iste argumente može koristiti i žena i muškarac. Ako se opravdava ovakva spolna diskriminacija na temelju toga što muškarci ne mogu zatrudnjeti, po istom principu u raspravi ne mogu sudjelovati niti žene nakon menopauze. To je kao reći da netko ne smije osu­diti zlostavljanje žena u braku, dok se i sam ne oženi. Budući da pobačaj ima duboke reperkusije na socijalnu, pravnu, demografsku i etičku dimenziju društva, svatko bi trebao biti pozvan uključiti se u raspravu o ovako važnom pitanju.“

Na stranu činjenica da je argumentacija počela s jednim pitanjem (tko odlučuje o pobačaju?), a završava s drugim (tko raspravlja o pobačaju?), ovakva rasprava navodi na opasan zaključak da je pravo žene na autonomiju vlastitog tijela i svih njegovih procesa – seksizam! Prema ovim zaključima, što je iduće; da muškarci imaju jednako pravo kao i žena odlučivati hoće li njihova partnerica estetski korigirati nos ili grudi? Svatko ima pravo stvoriti i izraziti svoj moralni stav o pobačaju, ali odluka je samo ženina.

1-1-1024x683

Viktor zahtijeva svoje pravo da odlučuje o tome hoće li imati dijete ili ne, ali to je pravo već jednom (možda i više puta) zloupotrijebio, uostalom, on se o tom djetetu ne bi brinuo. Nije mu problem to što dijete nije odgajao, jer mu to nije bilo ni na kraj pameti, smeta mu jedino što nije znao za njegovo postojanje.

Važno je, s feminističke perspektive, ne pasti u zamku i početi žaliti Viktora, koji 18 godina nije znao da ima sina. Umjesto toga, treba razmišljati o odnosima moći koji su jasno uspostavljeni i prije 18 godina i danas. Onda, on je bio rock zvijezda koji je birao s kime će spavati i hoće li koristiti zaštitu ili ne. To, uostalom, nije bio njegov problem niti ga je bilo briga hoće li nekoj napraviti dijete. Nije ju planirao nikad više vidjeti. Danas, on je uvaženi član zajednice, ima novac i društvenu moć, a ima i sposobnog i beskrupuloznog odvjetnika koji može i hoće učiniti sve da Obožavateljica nestane, zajedno sa svojim sinom. Odnosi moći ne idu u korist ženama, a u ovom slučaju Obožavateljica je u slabijem položaju zbog svog roda i klase, a u drugom dijelu, ženski lik o kojem ću pisati u slabijem je položaju zbog roda, klase, religije i nacionalnosti, odnosno statusa „strankinje“, ne Hrvatice.

Prvi musliman u selu

Drugi dio predstave odvija se  Ričicama, malom mjestu u Dalmatinskoj zagori blizu granice s Bosnom. Kroz gotovo cijeli dramski dio, postoji lik Mladenke koja šuti i o njoj pričaju drugi, isključivo muški likovi. Iz Ukrajine ju je kupio otac mladog umirovljenog branitelja koji je u invalidskim kolicima. Da parafraziram oca, „mala je dobra, naučila je Očenaš i Vjerovanje u tjedan dana na hrvatskom“. Kupnja mladenki u tom je kraju, kako saznajemo, normalna i uobičajena, jer u malim mjestima više nema toliko djevojaka za ženidbu. Najvažnije od svega je da je mladenka lijepa, mlada i plodna te da je vrijedna po kući, a o njoj se konstantno govori kao o stvari. Ona nema identitet, jer će ga izgraditi tek u braku za koji je nitko nije pitao želi li ga – i da ne želi, nikog zapravo nije briga. Ponovno SPOILER ALERT: u očaju, otac koji je kupio mladenku svom sinu panično pomisli kako je djevojka iz okolice Černobila, što znači da „zrači“ i da će tako ubiti, ili sterilizirati njegova sina. Par sati prije vjenčanja otac odluči kako to neće dopustiti, a kad ne uspije odgovoriti sina od vjenčanja, šalje svoje rođake da siluju Mladenku. Viktor ju jedva spašava od toga, slušajući u nevjerici kako mladići objašnjavaju kako će se „mladoženji zgaditi Mladenka ako ju oni siluju pa će onda odustati od vjenčanja“. Ova rečenica jasno otkriva stav prema ženama u hrvatskom društvu, posebno onom društvu koje nije Zagreb (nije da u Zagrebu i većim sredinama toga nema), onome koje je zaboravljeno od svih i na koje nitko ne misli, čak ni oni koji su tamo rođeni i onda su pobjegli glavom bez obzira.

Žena je stvar, objekt koji postoji jedino zbog muškarca i čiji je jedini mogući cilj i svrha u životu ostvarivati njegove želje, jer svojih ne može ni imati. Posebno je to naglašeno kad se radi o ženi koja „nije naša“, dakle nije Hrvatica, jer ta joj činjenica oduzima još prava koja nikad nije ni imala. No, ni Hrvatice ne prolaze bolje. Ni njih se ne pita ni za što i koristi ih se samo za zadvoljavanje muških potreba i bolesnih želja, što je zapravo društvena norma te se oni koji joj se suprotstavljaju kažnjavaju.

23-1024x683

Važna tema je i religioznost, tj. odnos prema vjeri, u kojem je u prvom planu mogućnost izabranog boga da kažnjava naše neprijatelje. Tako jedan lik izjavljuje da će zbog nepravde koja mu se dogodila prijeći na islam, jer njegov bog nije kaznio, nego još i nagradio njegovog neprijatelja. Zato će se moliti drugom bogu koji je nasilniji i voljniji kažnjavati. Matišić tu razotkriva strašno licemjerje koje proizvodimo kao društvo koje se sve više udaljava ne samo od sekularizma, nego i od univerzalnih moralnih i etičkih vrijednosti. I dok je to na nacionalnoj i svim drugim razinama (ne)vješto skriveno, u manjim se sredinama to otvoreno priznaje i po tom principu se djeluje.

Utjecaj vjere također je vidljiv u odnosu prema ženama. Sva nepravda i nasilje opravdavaju se vjerskim dogmama i ustaljenim pravilima. Diskriminacija i nasilje protiv žena praktički je sveto pismo, a protiv toga nema valjanih argumenata.

Ispod perike

Viktor i Ana pristaju posvojiti kćer pokojnog prijatelja i njegove žene Jasne koja je smrtno bolesna. S obzirom na to da ju ne poznaju dobro (a s njezinim pokojnim mužem Viktor je bio poslovni kolega), počinju se raspitivati o njoj te tako saznaju brojne zabrinjavajuće detalje. Jasna je, kako doznaju od poznanika, prijatelja, njezine obitelji i brojih dadilja koje su čuvale njezinu kćer Ivanu, bila gladna medijske pažnje. Pokazivala se kao brižna i požrtvovna majka, dok je u stvarnosti bila fokusirana isključivo na svoju karijeru, a brigu o kćeri prepustila je u potpunosti dadiljama koje je često mijenjala jer su joj se suprotstavljale. Djevojčici je ispunila raspored brojnim izvannastavnim aktivnostima, a psihološkom manipulacijom „natjerala“ Viktora i Anu da pristanu posvojiti njezinu kćer.

29-1024x683

Iako je pitanje roditeljstva primarno u cijeloj drami, ovaj je dio potaknuo najviše kontrverzi, iz više razloga. Naime, osim autobiografskih elemenata, ovdje se prvi put radi o tzv. lošoj majci, onoj koja nije požrtvovna, koja svoj život nije posvetila djetetu. O ovom je problemu pisala bell hooks u „Feminizmu za sve“, gdje navodi da se „u hijerarhijama bijeloga, nadmoćnoga kapitalističkog patrijarhata oprašta se muška dominacija nad ženama, a isto tako i dominacija odraslih nad djecom. A nitko ne želi uistinu upozoriti na majke koje zlostavljaju.“ (hooks:99) Najčešće se, navodi hooks, radi o emocionalnom zlostavljanju, koje je pristuno i u Matišićevom tekstu. On se ovim likom suprotstavlja patrijahalnoj slici žene u našem društvu. Prema tom usađenom esencijalizmu, svaka majka potpuno je posvećena svojoj djeci, stavlja ih na prvo mjesto liste prioriteta, požrtvovna je i tako „zarađuje“ poštovanje društva, a sve to dolazi prirodno, bez ikakvog truda, a ako se to prirodno ne dogodi dobijemo – lošu majku. Ta se i takva uloga majke nikad ne preispituje, kako to navodi i bell hooks – to je, zapravo, toliko prirodna i jasna pozicija da od nje ne mogu postojati iznimke, a kad i postoje tragične su i katastrofalne. Cijeli je treći dio napisan kao jasna moralna osuda lika majke, koju za njezin odnos prema djetetu eksplicitno osuđuju kor dadilja te Viktor i Ana, dok ona ostaje mirna, znajući da je uspjela u naumu da njezino dijete ima dom i obitelj nakon njezine smrti.

Nesavršenosti ovog lika i prividna moralna superiornost Viktora – nakon svih njegovih mana koje su se otkrile u prva dva dijela predstave – pokazuju s jedne strane licemjernost društva u kojem živimo, a u kojem se uvijek osuđuje samo majka za svoje loše roditeljstvo i neispunjenje svoje biološke uloge, te lakoću s kojom svatko od nas gradi mišljenje o tuđim životima. Tema „loše majke“ nije česta, ali posebno je rijetko obrađena na ovakav način, jer Matišić prvo vrlo jasno i izravno osuđuje Jasnu i njezino majčinstvo, no ne daje joj kraj u koje se ona kaje zbog svega što je učinila. Ona ne traži oprost ni od koga, priznaje da joj je jednako važan njezin život koji ne uključuje majčinstvo.

Jedna od tema koje se spominju u ovom dijelu je i sebičnost majke, posebno s obzirom na to da je Jasna zanijela prilično kasno u životu. Ističe se kako je „sebično“ od nje donijeti na svijet dijete za koje je jasno da se neće moži brinuti jer je jednostavno prestara. Ponovno se susrećemo s dvostrukim mjerilima. Žene ne mogu izbjeći etiketu sebičnosti. Ako ne rodiš dijete, sebična si. Ako ga rodiš u „krivo“ vrijeme, sebična si. Postoji točno određeni vremenski prozor u kojem je dopušteno roditi dijete, no nije samo vrijeme bitno. Treba misliti imaš li dovoljno novca da to dijete podigneš, imaš li partnera i je li on podoban, imaš li posao i hoćeš li ga potpuno zanemariti ili ćeš se pak prebrzo vratiti – nijedno nije dobro. Biti majka najljepši je posao na svijetu, često se govori, ali nitko ne govori o tome koliko je stvari potrebno da bi majka izbjegla društvenu osudu. Svaka je majka, stoga, loša majka, dok se svakog oca hvali kao sveca ako jednom promijeni pelene.

27-1024x683

Značajno je ovdje spomenuti i medijsku sliku koju je o sebi kao savršenoj majci gradila Jasna te je povezati s onom koju je sam Matišić imao u medijima neposredno nakon što su on i supruga posvojili blizanke Krste Papića i njegove supruge Jadranke. „Svetac“, pisalo je u svakom naslovu, a jasno je da se on ovom dramom suočio s tim pojmom kojim ga je javnost nagradila. Nitko nije svetac – ni Matišić, ni njegov Viktor, ni Jasna, niti jedna majka i otac. Svatko od nas radi najbolje što može i nada se da nije uništio život svoje djece. Ni heroji ni zločinci. U svojoj drami Matišić se obračunava sa svojim životom, između ostalog i s tom etiketom sveca, dokazujući da to nije, nikad nije bio i, na kraju krajeva, niti želi, niti može biti – baš kao i svatko od nas. Tekstom razotkriva sebe – u kojoj mjeri, bespredmetno je govoriti – ali, razotkriva i cijelo društvo u kojem živimo u svoj svojoj licemjernosti, gadljivosti, perverziji, predrasudama.

 

Predstavu “Ljudi od voska” u HNK Zagreb ove sezone možete pogledati 31. svibnja i 19. lipnja.

 

SVE FOTOGRAFIJE preuzete s HNK ZAGREB

LITERATURA:

Belullo, Eligio: Samo žene mogu odlučiti o pobačaju?, Spectrum: ogledi i prinosi studenata teologije, Vol. , 3-4 1-2, 2014.

Čadež, Tomislav: Tomislav Čadež o premijeri „Ljudi od voska“: Odviše pristojna i estetizirana, no precizna hit predstava, Jutarnji list

Grdešić, Maša: Autoportret umjetnice kao mlade žene, Muf

Hrvaćanin, Tim: „Ljudi od voska“ (HNK Zagreb): Genijalna antiterapija Mate Matišića, Ziher

Hrvatsko narodno kazalište Zagreb: Ljudi od voska, hnk.hr

hooks, bell: Feminizam je za sve, Centar za ženske studije, 2004.

Rašeta, Boris: Zbog Matišićeve predstave gore društvene mreže, Express

Valentić, Branka: Mate Matišić: Od sveca do đavoljeg povjerenika, Forum

Zambreno, Kate: Heroines, Semiotext(e), Los Angeles, 2012., navedeno u Grdešić, Maša: Autoportret umjetnice kao mlade žene, Muf

 

 

Boy bye #3: Još jedan muškarac objašnjava nam pobačaj

Ako je muškarac počinio zločin silovanja, žena nema pravo počiniti još jedan zločin. Zbog zločina jedne osobe, vi nemate pravo ubiti drugu osobu. nemate pravo to dijete ubiti! Ako ga baš ne možete zavoljeti, možete ga dati na posvajanje.

Ivan Poljaković

 

Raduju se svi odreda zbog odluke Ustavnog suda da neće odlučivati o ustavnosti Zakona o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece, ili pojednostavljeno zakon o pobačaju na zahtjev, koji je donesen 1978. godine i danas je na snazi u Republici Hrvatskoj. Raduju se svi osim Željke Markić i njezine ekipe, koji su već počeli s prikupljanjem potpisa za peticiju „Imam pravo živjeti“ koja će, kako navodi Udruga Vigilare, „zakonodavcu pomoći da se donese suvremen, pravedniji i kvalitetniji zakon u pogledu zaštite nerođenog života, koji će biti usklađen s vrednotama hrvatskog Ustava“.  Pa, hvala bogu da imamo Vigilare, inače ne znam kako bi se taj novi zakon napisao.

Ustavni sud naložio je Vladi da u roku od dvije godine donese novi zakon o pobačaju na zahtjev, a HDZ-ovci već imaju par ideja kako će taj zakon izgledati.Otprilike kao onaj u Poljskoj, koji je na snazi od 1993. godine, a koji zabranjuje pobačaj osim ako se radi o trudnoći koja je rezultat silovanja te ako su ugroženi životi majke ili djeteta. Tako HDZ-ova Branka Juričev Martinčev kaže da je „HDZ za zaštitu života i zdravlja žene. Stoga smo mi protiv zakonske zabrane pobačaja“. Ali:

„U roku od dvije godine Vlada će poslati u saborsku proceduru novi zakon o pobačaju koji mora biti osuvremenjen. Treba jačati preventivne mjere i savjetovališta i, kako je rekao predsjednik Ustavnog suda, pobačaj treba biti izuzetak. Bit će moguć na zahtjev majke, ali pod posebnim uvjetima,“ kaže Juričev Martinčev.

Ima i onih koji misle da ni to ne treba biti dozvoljeno. Takav je, primjerice, Ivan Poljaković, kojemu ispred imena i prezimena stoji „prof.dr.“, znači čovjek je doktor znanosti i redovni profesor na Odsjeku za engleski jezik i književnost Sveučilišta u Zadru. Kaže tako da žena nema pravo otići na pobačaj, čak ni ako je silovana. On je odlučio o tome kakva prava imaju žene. U svoj argument da je „pobačaj ubojstvo“ morao uvesti i Hitlera, pa kaže:

„I Hitler je u vrijeme Drugog svjetskog rata ubio 1,5 milijuna djece i onda nam kažu da naše društvo želimo vratiti u mračno doba. To su marksisti koji izvrću stvarnost i povijesne činjenice, a neki od njih i danas predaju na fakultetima. Pobačaj je ubojstvo, a sve zlo počinje nakon seksualne revolucije kada na scenu stupa kontracepcija. No iako sam vjernik i cijelog sam života u Crkvi, kao instituciju je moram kritizirati jer u mojih 60 godina života nikada nisam čuo niti jednog svećenika da je s oltara rekao bilo što protiv kontracepcije.“

Poljaković je očito iznimno inspiriran ovom temom. Kaže i da nije istina da će zabrana pobačaja dovesti do većeg broja ilegalnih pobačaja!?

„Oni koji smatraju da će zabrana pobačaja dovesti do nelegalnih pobačaja, pa će žena izlagati svoje zdravlje i život riziku, također kao argument ne stoji. Vi idete nekoga ubiti i htjeli biste da je to bez rizika?! Naravno da se izlažete riziku jer vi idete nekoga ubiti.“

Pretpostavljam da je Poljaković oduševljen Donaldom Trumpom jer očito obožava alternativne činjenice, odnosno neobjašnjivo uživa u plasiranju laži kao činjenica. Sve što je izgovorio nema nikakve veze ni sa znanošću, ni s etikom i moralom, niti sa zdravim razumom, a njegov status doktora znanosti dovoljno govori o hrvatskom obrazovnom sustavu.

Zbog ovakvih izjava Ivana Poljakovića i najava HDZ-a za novi zakon o pobačaju na zahtjev iznimno je važno u srijedu, 8. ožujka, izaći na ulice i pokazati im da na njihove zadrte i mizogine stavove ne pristajemo. U takvom društvu nećemo živjeti.

Generacije prije imale su svoju borbu i njihove plodove ubiremo i danas. Vrijeme je da ova generacija krene u svoju borbu, i vrijeme je sada. Živjet ćemo u onakvom društvu za kakvo se izborimo.

Zato, 8. marta marširajmo za svoja prava i recimo ovima gore: Boy, bye!

giphy

Noćni marš u Zagrebu: https://www.facebook.com/events/1851308755158421/

Noćni marš u Splitu: https://www.facebook.com/events/1806793916238952/

 

 

 

Zašto treba vjerovati Kim K. kad kaže da nije feministkinja

 

Svi me stalno pitaju jesam li feministkinja. Mislim da nisam. Ne volim etiketiranje. Radim ono što me usrećuje, želim da žene budu samopouzdane i podržavam ih. Ali nisam „oslobodimo bradavicu“ tip cure.

Moj je osobni izbor da ne volim etiketiranje. Uvijek ću se boriti za ženska prava. Uvijek. Podržavam žene u potpunosti. Ali, na kraju dana, nitko ne bi trebao osjećati pritisak da ga se etiketira kao nešto samo zato što vjeruju u određene stvari i podupiru određene vrijednosti ili ideje. (…) Takve etikete samo stvaraju veću razdvojenost između ljudi koji spadaju (ili ne) u određene kategorije. U borbi za jednakost  SVA ljudska bića trebaju se tretirati jednako.

Navedene izjave Kim Kardashian ponovila je nekoliko puta u različitim intervjuima, pa čak i u eseju koji je objavila na svom portalu pod naslovom „Zašto se ne smatram feministkinjom“. Istovremeno, Kim, najpoznatija svjetska starleta i reality zvijezda, ističe kako je istina da je mnogi nazivaju feministkinjom jer se ona tako ponaša i radi feminističke izbore u privatnom i poslovnom životu te je više puta izjavila kako želi ravnopravnost žena i muškaraca i podržava ju.

Zbog takvih izjava mnogi je portali proglašavaju feministkinjom, usprkos tome što se sama tako ne naziva. Tako BuzzFeedova Ellie Woodward navodi osam razloga zašto je Kim K. feministkinja, Quartz piše kako joj treba objasniti da jest feministkinja, Heatstreet inzistira da ono što ona zaista želi napraviti ne nazivajući se feministkinjom je definirati feminizam na širi način. Volim pop fenomene, pa me tako čitanje o klanu Kardashian uglavnom zabavlja, no činjenica jest da Kim K. nije feministkinja. Nazivala se tako ili ne. Na temelju čestih argumenata nekih autorica koje smatraju da Kim jest feministkinja, obrazložit ću svoj stav.

Ona voli svoje tijelo i ne srami se pokazati ga; otvorena je u vezi svoje seksualnosti

U spotu za Fergieinu pjesmu „MILF $“ pojavljuje se, među ostalim celebrityjima, i Kim. Pjesma je, kako je izjavila Fergie, namijenjena osnaživanju žena, točnije majki, „kojima se govori da ne smiju biti seksi“. Usput, MILF u nazivu znači „moms I’d like to follow“, napominje pjevačica, a ne više „moms I’d like to fuck“. U videu se na prilično jasan način seksualizira majčinstvo, posebno dojenje, te se objektivizira žensko tijelo. Sve te majke izgledaju savršeno. Niti jedne strije, celulita ni blizu, trbuh je ravan, a grudi savršeno prpošne. Nisam sigurna koje majke će osnažiti prizor polugolih žena koje se polijevaju mlijekom. Ako je nešto male gaze, onda je to „MILF $“. To je tijelo seksi jer ne izgleda kao tijelo žene koja  je rodila prije dva mjeseca – ili ikad. Cijeli spot napravljen je prema pravilima onoga što je privlačno heteroseksualnim muškarcima.

All the BTS pics from the Milf $ video are on my app today!

A post shared by Kim Kardashian West (@kimkardashian) on

Općenito, pokazivanje svog tijela nije feministički, politički akt. Kim pokazuje svoje tijelo jer joj se sviđa – što je sasvim u redu – i zato što zna da će tako dobiti više lajkova, a to znači više followera, a to znači više sponzorskih ugovora, što znači više novca. Njezino skidanje nema političku poruku, ali nekakvu ipak ima. Pokazuje da par mjeseci nakon trudnoće možeš imati ravan trbuh (jer imaš cijeli tim koji radi na tome) i ni traga strijama (jer si bila na operaciji da ih ukloniš). Kim K. ne treba posramljivati jer želi imati glatku kožu na bedrima i trbuhu  i savršene grudi nakon dvije trudnoće. Ali, to nije feminizam. Važno je ovdje razlikovati ono što radi Kim K. i druge umjetnice koje Brian McNair naziva „lošim djevojkama“ koje su u svojim radovima „primijenile estetiku seksualne transgresije da bi stvorile feminističku i feminiziranu umjetnost“ (McNair, 2004:227). Neke od „loših djevojaka“ za njega su Patti Smith, Yoko Ono i Billie Holiday (McNair, 2014:228-229). No, Kim ne želi biti dio „etikete“ feminizma, koja podrazumijeva političku borbu za ženska prava.

„Problem je što njezino samopouzdanje, to što voli seks i što promovira prihvaćanje naših tijela (onako kako je odobrio patrijarhat, ne zaboravimo!) nema zapravo nikakve veze s borbom za žensku emancipaciju“, tvrdi Meghan Murphy, dodajući kako Kim, zapravo, ne želi priznati postojanje sustavnog seksizma jer ga svojim djelovanjem podržava i održava.

Da, Kim voli svoje tijelo i, ponavljam, nema ništa loše u tome što ona želi svaki dan izgledati savršeno, imati full make up, savršeno ravan trbuh i isticati svoju stražnjicu. No, sve to postavlja nerealne standarde. Za Kim K. izgledati tako je posao. Ona od sebe radi objekt, a koliko god ona ponavljala kako to ne radi zbog muškaraca jasno je da postoji samo jedan način za biti seksi – onaj koji podrazumijevaju heteroseksualni muškarci.

„Osnaživanje nije osjećaj. Ako ne doprinosi jednakosti na neki način ili direktno, vjerojatno se ne radi o osnaživanju“, zaključuje Lydia Morrish.

#ThisTimeLastYear

A post shared by Kim Kardashian West (@kimkardashian) on

Kim je ne samo dio, nego i aktivna sudionica društva koje se temelji na porno-šiku ili na, kako ga naziva McNair (2004:69) pornografizaciji kulture. Radi se, dakle, o pojavi ulaska pornografije u kulturu, odnosno „integriranju estetike pornografije u nepornografsku umjetnost (popularnu i avangardnu) i promocijsku kulturu“ , ili jednostavno „seksualizaciji mainstream kulture“ (McNair, 2004:93). U dobu Donalda Trumpa, Željke Markić i Davora Ive Stiera, kad se ženska ljudska prava konstantno srozavaju, nijekaju i oduzimaju, zvuči jako privlačno pokazati im svima da su naša tijela samo naša i da nad njima ne mogu trenirati svoju kontrolu, no goli selfieji možda nisu najbolje oružje protiv notorne mizoginije u društvu jer neće promijeniti mišljenje javnosti ni izazvati promjenu pozicija moći.

Uspješna je poslovna žena, to je feminizam

Žao mi je što vam to moram reći, ali poduzetništvo nije feminizam. Nije ni antifeminizam, ali činjenica da je žena uspješna u bilo kojem poslu ne znači da je feministkinja – koliko god taj posao bio tradicionalno muški. Samo jedan primjer – Kolinda Grabar Kitarović.

Love this pic of @robscheppy & I on set in Paris shooting for @sorbetmag

A post shared by Kim Kardashian West (@kimkardashian) on

Kim je zaista bogata, čak i bez obiteljskog, naslijeđenog novca. Forbes ju je prošle godine smjestio na 42. mjesto najplaćenijih celebrityja na svijetu te njezino bogatstvo procijenio na 51 milijun dolara. Kim najviše zarađuje od svojih mobilnih aplikacija i igrica, no nazvati je zato feministkinjom jednostavno je pogrešno. Pogotovo zato  što ima prilično problematične stavove u vezi sa zarađivanjem novca. Nedavno je na Snapchatu objavila „inspirativni“ citat: „You can’t have a million dollar dream with a minimum wage work ethic.“ Da parafraziram Tinu Fey, ako čujem još jednu milijunašicu koja ljudima na minimalcu objašnjava da su siromašni samo zato što su lijeni, poludjet ću. Činjenica da ona ima ostvareni san o zarađenim milijunima ne znači da je vrjednija od onih koji jedva preživljavaju radeći od jutra do mraka. Svaka čast Kim jer je zaradila toliko novca, ali to je ne čini feministkinjom. Samo privilegiranom.

Doživljava mizoginiju i seksizam

Prije nekoliko mjeseci našla sam se u društvu u kojem je netko izjavio da je Kim Kardashian „golddigger“. Muškarac koji je to rekao mislio je da je istoimena pjesma njezinog današnjeg muža Kanyea Westa zapravo o Kim, a onda i da je ona njega „uhvatila“ zbog para. Nakon što sam objasnila kako nijedno nije istina, pogotovo zato što Kim zarađuje više nego Kanye, drugi je muškarac uletio s opaskom da je ona „i tako kurva koja je prodala svoj pornić“, na što je uslijedio moj monolog o tome kako je to bilo prije više od deset godina i kako nema potrebe da je se konstantno osuđuje jer se jebala i snimila to, a pogotovo zato što je uspjela na tome i zaraditi. Iskreno, nisam mogla vjerovati da bi odrasla osoba mogla imati takav stav i gorljivo sam branila Kim. Ona se često suočava sa sličnim komentarima i to je  pogrešno i opasno. Ali, to ju ne čini feministkinjom.

„Kim Kardashian ne bori se protiv sustava u kojem se meso koristi kako bi se kupilo i prodalo stvari – ona jest sustav. I proizvod kojeg čini beznačajnim je ona – napućena i preseksualizirana, viđena kroz male gaze koji određuje sve naše standarde ljepote. Prihvaća sve te standarde, ne odbacuje ih. Njezino carstvo je plaćaju iste nacionalne opsesije bogatstvom i ljepotom koje financiraju reklamnu industriju. I ne radi se o slut shamingu. Nije stvar u tome da me vrijeđaju njezini goli selfieji. Ovo nije rasprava o moralu Kim Kardashian. To je žena koja je našla način da potakne milijune ljudi da joj daju novac i njihovo poštovanje, i vjerujem da na to ima potpuno pravo. Ono što je važno je ne što ona čini, nego način na koji mi ostali o tome razgovaramo. Je li stvarno feministkinja? Je li ona žena koja bi trebala biti hit na feminističkim konferencijama? Osigurava li joj to mjesto tek njezin financijski uspjeh? Je li svaki čin svlačenja nekakav progresivni stav o ženskoj seksualnosti?“, piše Dani Fleischer za Huffington Post.

Caption this… #VogueSpain #KimNoFilter

A post shared by Kim Kardashian West (@kimkardashian) on

Konstantno promatranje nje kroz kućni pornić koji je procurio protiv njezine volje i na kojem je na kraju zaradila i pokrenula svoje poslovno carstvo također je pogrešno jer ju se svodi samo na seksualni objekt. Radi se o klasičnom slut shamingu. Problematično je također to što se njezina trauma koju je doživjela tijekom oružane pljačke u medijima umanjuje. Svejedno, zbog toga je ne možemo nazivati feministkinjom. Ponovno ću se poslužiti primjerom hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović. I ona doživljava seksističke komentare, kao i druge političarke fokus se stavlja na njezine odjevne kombinacije te je njezini politički protivnici nerijetko vrijeđaju na rodnoj osnovi. To ipak ne znači da je Kolinda Grabar Kitarović feministkinja. Štoviše, njezino svakodnevno (ne)djelovanje na području ženskih prava očito pokazuje da je daleko od feminizma. To ne znači da je u redu vrijeđati je na rodnoj osnovi – baš kao ni Kim – ali, to je ne čini feministkinjom.

 

Zaključno, vjerujem da je pozitivno imati celebrity saveznice koje će promovirati ideje feminizma, ali ne trebamo  ih stvarati na silu. Proglašavanje Kim K. feministkinjom neće nam donijeti ništa dobro. Potraga se nastavlja.

kim gif.gif

 

Literatura

Acuna, Kirsten: Tina Fey Slams Todd Akin’s ‘Legitimate Rape’ Comment, Business Insider

Bianco, Marcie: Someone please expain to Kim Kardashian that she’s a feminist – and that’s ok, Quartz

Billboard: Fergie talks MILF $, empowering moms and ‘me time’, Billboard

Fleischer, Dani: Let’s stop pretending Kim Kardashian is a feminist, Huffington Post

Gonzales-Ramirez, Andrea: This Is What Kim Kardashian Gets Wrong About People Earning Minimum Wage, Refinery29

Heller, Corinne: Kim Kardashian is “so excited” to get strech marks removed, E!News

McNair, Bryan: Striptiz kultura. Seks, mediji i demokratizacija kulture, 2004. Jesenski i Turk

Moorish, Lydia: The Things You Say Are Empowering Probably Aren’t, Konbini

Murphy, Meghan: Kim Kardashian is Not a Feminist – Get Over It, Feminist Current

Shafrir, Doree: Kim Kardashian West: „I Don’t Think I Am“ A Feminist, BuzzFeed

Tailor, Leena: Kim Kardashian Explains Why She’s Not a Feminist: ‘I Don’t Need to Be Defined by Those Beliefs’, ETOnline

The World’s Highest Paid Celebrities, Forbes

Woolf, Naomi: Mit o ljepoti: Kako se prikazi ljepote koriste protiv žena. 2008. Jesenski i Turk

Zanotti, Emily: Kim Kardashian is a feminist, even if she doesen’t like zhe word, Heatstreet

FOTOGRAFIJE: Instgram Kim Kardashian West

 

Boy bye #2: Bruna Esih i dr. u epizodi ‘Što sad rod ima s tim?’

Što se tiče Istanbulske konvencije. Ovaj Prijedlog zakona, kao što smo čuli, već je usklađen s Istanbulskom konvencijom, koju Hrvatska jest potpisala, ali kako smo čuli, nije ratificirala, i kao takva ona nije obvezujuća. A k tome ona u mnogočemu, bar tako osobno smatram, jest i sporna, i mislim da bi trebala biti sporna – ne vama, naravno, nego barem ovom [desnom] dijelu sabornice. Ako ništa drugo, zbog uvođenja termina roda, odnosno rodne ideologije. Smatram dakle da se niti jedna stranka ne bi smjela i mogla nazivati demokršćanskom koja bi pristala na uvođenje takvih definicija.

Neokonzervativna zvijezda Bruna Esih ne želi ratifikaciju Konvencije Vijeća Europe o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i u obitelji. Svoj stav bez trunke srama izrazila je u Hrvatskom saboru, gdje je nezavisna zastupnica i djeluje u Klubu zastupnika HDZ-a. O tome je govorila u Saboru za vrijeme rasprave o Zakonu o zaštiti od nasilja u obitelji. Bruna Esih, inače članica saborskog Odbora za ljudska prava (!!!) dijeli mišljenje s Ladislavom Ilčićem iz Hrasta te Krešimirom Planinićem iz Udruge U ime obitelji.
Nije, kažu, problematično to što se želi spriječiti nasilje te žrtvama osigurati jednaku razinu zaštite u svim zemljama potpisnicama tzv. istanbulske konvencije. Nego, problem je pojam „rod“. Naime, neki među nama još vjeruju kako ne postoji razlika između spola i roda te to nazivaju „rodnom ideologijom“. Portal koji je pokrenula Udruga U ime obitelji, narod.hr, više je puta pisao o ovoj konvenciji, a pogotovo o rodnoj ideologiji. Kažu tako u tekstu pod naslovom „Kako Istanbulska konvencija uz zaštitu žena ‘šverca’ nametanje rodne ideologije“ da „definicija (roda) unosi oprečnost između čovjekova spola kao spola i društvene dimenzije spola, nazivajući je ‘rodom’, jer pretpostavlja da su spol i njegova društvena dimenzija dvije odvojene i nepovezane stvarnosti, za što nema utemeljenja u realnosti ni u znanosti, već proizlazi iz ideologije – rodne ideologije.“

Inače, u spomenutoj Konvenciji rod se definira ovako:
Društveno oblikovane uloge, ponašanja, aktivnosti i osobine koje određeno društvo smatra prikladnima za žene i muškarce.
Autorima ovog i ovakvih tekstova, Ladislavu Ilčiću, Krešimiru Planiniću i Bruni Esih poručujemo da se oslobode bilo kakve ideologije kad govore o „znanosti“ i počnu čitati druge medije osim narod.hr-a. Ako treba, možemo im posuditi literaturu. I, naravno, kažemo im Boy Bye – da, čak i Bruni Esih.

giphy1

Pet stvari koje feministkinja treba imati u svojoj torbi

Što je feministkinja bez torbe? Isto što i bez torbe, naravno, ali torbe znaju biti kul i mogu nadopuniti vaš stil ako to želite. No, kad birate onu koja će vam sasvim odgovarati, pazite na pitanje etičnosti – eko koža je uvijek bolji izbor od prave,  a raspitajte se i koje trgovine robu proizvode u sweat shopovima pa ih izbjegavajte u širokom luku. Osim toga, postoje još neki  kriteriji koji bi vam mogli pomoći. Evo zato popisa u kojem su navedene stvari koje svaka feministkinja treba uvijek nositi u torbi! *

  1. Džepno izdanje feminističkog klasika.

Ovisi koja vam je draža i što vas nabrijava tijekom vožnje tramvajem, izbor je velik, no ne izlazite iz kuće bez knjige koja će vas naučiti promišljati o feminizmu i svojoj ulozi u borbi. To može biti Virginia Woolf i njezina „Vlastita soba“, Sylvia Plath i „Stakleno zvono“, bell hooks s nezaobilaznim „Feminizam je za sve“ . Možda više volite „Vaginine monologe“ Eve Ensler ili Ericu Jong i „Strah od letenja“. Ako ste jako ambiciozne i imate stvarno veliku torbu, možete se odlučiti za „Mit o ljepoti“ Naomi Wolf ili čak kultni „Drugi spol“ Simone de Beauvoir! Knjiga glavu čuva, a feministički klasici dobro dođu kao izvor argumenata za svađu sa seksistima i mizognistima koji vas neminovno čekaju na vašem putu.

59bf6ae0-a24b-0134-ce83-0aec1efe63a9

  1. Papir i olovka.

Trebaju vam kako biste zabilježile inspirativne citate iz feminističkog klasika koji će onda postati vaš životni moto. Možda vam usred šetnje ili vožnje na posao ili školu na pamet padne odlična ideja za transparent – a prosvjed tek što nije! Ne riskirajte zaborav i zapišite sve što možete. Za one kojima je tipkanje draže od pisanja, zamijenite papir i olovku mobitelom, tabletom ili laptopom.

I ovo možete zamijeniti nekim tehnološkim ekvivalentom, ali planer  vam treba kako biste znale točno kad je taj prosvjed za koji smišljate najbolji transparent ikad, onaj koji će vas dovesti na naslovnice novina i portala i koji će biti vaša nova profilna fotka na svim društvenim platformama.

flat_drawstring_bagx1250-bgf8f8f8-u3-1

  1. Bedž/transparent/majica s istaknutim feminističkim porukama.

Nikad ne znate kad će vam zatrebati. Možda ste baš taj dan odlučile ne svađati se i još jednom dokazivati da su žene ljudska bića s pripadajućim pravima. Razumijem vas, to zna iscrpiti čovjeka. No, ne možete kontrolirati šoviniste – baš kao što će oni uskoro naučiti da ne mogu kontrolirati vas! Ako se nađete u takvoj situaciji, bedž ili majica s natpisom „Girls just wanna have FUNdamental rights“, „Ni krunice ni boga blizu jajnika moga“ ili „Mačke i feministkinje protiv patrijarhata“ dat će vam potrebnu mentalnu snagu da se još jednom upustite u mučne rasprave. Transparent može biti jednako dobro sredstvo. Samo ga razvucite na stol ili ga držite iznad glave dok objašanjavate. You can do it!

feminist-agenda-tote-bag

  1. Prazna staklena bočica.

Može i plastična, ali staklo je lakše za oprati i kasnije koristiti. Treba vam da biste skupili muške suze koje će neminovno poteći nakon što pobijedite šovinista u raspravi svojim nepobitnim argumentima. Trebat će vam za seansu koju imate kasnije s prijateljicama, na kojoj mutite napitak koji će konačno dokrajčiti patrijarhalno-kapitalističku dogmu. Uostalom, ukusne su. Uživajte!

wednesdaystotetester_1024x1024

*Osim ako ne želite nositi ništa od ovoga u torbi, ili ako uopće ne želite nositi torbu, to je isto ok.

Boy bye #1: Slučaj Pernar i Lalovac

Slušao sam snimku navodnog nasilja bivšeg ministra Lalovca i iznenadilo me da nitko u javnosti nije rekao jednu riječ o tome da ju čovjek moli valjda 4 ili 5 puta da ne započinje (opet) svađu i ona opet i opet započinje samo s ciljem da ga izbaci iz takta jer ga snima.
Čovjek je na kraju pukao, ali vidi se iz aviona da je bio isprovociran. Iz onoga što poznajem Lalovca mogu samo reći da čovjek nije nasilne naravi i sve u svemu zamjeram mu samo jednu stvar.
Kad je vidio da ne ide i da s tom ženom nema sreće, trebao joj se zahvalit na svemu i reć doviđenja, a ne svađat se i raspravljat s njom.
Da sam bio u njegovoj koži u tom trenutku, ja bi rekao ženi, draga moja, hvala ti za sve, želim ti samo sreću, ja više ovako s tobom ne mogu i doviđenja, a ne se išao raspravljati i nadmudrivati s njom.
Žalosno je čime se DORH bavi jer ovo s Lalovcem ima više veze sa žutim dnovinarstvom Bujančevog tipa nego s nekakvim stvarnim nasiljem.
Summa summarum, DORH istražuje sve osim stvarnog kriminala jer za to “nemaju resursa”, a za ovakva politička podmetanja očito imaju.

Saborski zastupnik Ivan Pernar odlučio je stati u obranu bivšeg SDP-ovog ministra financija Borisa Lalovca. Uključio se u raspravu o obiteljskom nasilju, za koje je Lalovca prijavila njegova supruga, a kad institucije nisu reagirale u javnost je pustila snimku njihove svađe.

Ivan Pernar se, kao i ostatak javnosti, uključio u raspravu o tome je li Lalovčev bijes na audio snimci opravdan ili ne. Na snimci je nejasno je li se dogodilo fizičko nasilje, no evidentno je ono psihičko. Vrlo često radi se o nasilju koje nije prepoznato kao “pravo”. Ako te ne udari, nemaš se što žaliti, ukratko je to taj stav koji Pernar dijeli sa širokom jaavnosti. “Vidi se da je isprovociran”, kaže Pernar, nastavljajući svoje svjedočanstvo o Lalovčevu karakteru i samozadovoljno zaključuje kako on “nije nasilne naravi”. U proteklih nekoliko dana čula sam tako i da je Lalovčeva bivša supruga “luda”, da ima “neku psihozu”, a uostalom pustila je snimku kod Velimira Bujanca u emisiji pa mora da nije normalna. Sve su te stvari nebitne. Kad govorimo o nasilju u obitelji, važno je zapamtiti da govorimo o ovome:

– Svakodnevno se u Hrvatskoj prijavljuje oko 45 slučajeva nasilja u obitelji

– U prosjeku svakih 28 dana u Hrvatskoj jednu ženu ubije njezin partner

– Prošle godine 13 žena je u Hrvatskoj ubio njihov partner, a ukupno je ubijeno 17 žena

Ivan Pernar misli da se obiteljskim nasiljem ne treba baviti Državno odvjetništvo, nego se trebaju fokusirati na “pravi kriminal”. Zar pravi kriminal nije činjenica da u posljednjih deset godina 300 žena u Hrvatskoj su ubili njihovi partneri?

Ivan Pernar nije samo politički cirkusant, njegove su mizogine i seksističke izjave opasne. Zato mu ovaj tjedan poručujemo: Boy, bye!

giphy

Za smisleniju i ozbiljniju analizu slučaja Lalovac, preporučujem tekst Đurđe Knežević na Radio Gornji Grad.

Beyoncé vs. Solange: Razlika u feminizmima sestara Knowles

I ran into this girl, she said why you always blaming?

Why you can’t just face it?

Why you always gotta be mad? (be mad, be mad, be mad)

I got a lot to be mad about (be mad, be mad, be mad)

– Solange: Mad (A Seat at the Table)

 

Okay, ladies, now let’s get in formation, I slay

Okay, ladies, now let’s get in formation

You know you that bitch when you cause all this conversation

Always stay gracious, best revenge is your paper

– Beyoncé: Formation (Lemonade)

 

Kultni časopis Interview za naslovnicu za veljaču 2017. izabrao je Solange Knowles koju je intervjuirala njezina sestra Beyoncé. Prvi je to put da je Solange na naslovnici, a povod je njezin posljednji album A Seat at the Table, inače četvrti po redu i prvi koji je bio na broju 1 Billboarda u SAD-u. Album na kojem je radila tri godine objavila je Solangeina izdavačka kuća 30. rujna prošle godine i tako zaradila svoju prvu nominaciju za Grammy.

Beyoncé i Solange Knowles sestre su koje su oduvijek imale drugačiji glazbeni, modni stil i karijere. Pet godina starija Beyoncé počela je karijeru kao maloljetna pjevačica grupe Destiny’s Child koju je vodio njezin otac Matthew, a kad je krenula u solo karijeru 2006. on je ostao njezin menadžer. Već s Destiny’s Child dostigla je svjetsku slavu i one ostaju najnagrađivanija ženska grupa u povijesti. Beyoncé se otisnula u neovisnost 2011. godine, kad je počela sama voditi svoju karijeru, a otad je, pogotovo s posljednja dva albuma (Beyoncé 2013. i Lemonade 2016.) postala svjetska ikona popa i r’n’b-ja. Solange je imala drugačiji put. Iako je kao tinejdžerica ponekad „uskakala“ u Destiny’s Child, nikad nije bila punopravna članica. Prvi album objavila je 2002., isto uz vodstvo oca, a redovno je i pisala pjesme za stariju sestru i druge izvođačice. Izdaje još dva albuma i ističe se pomaknutim r’n’b zvukom te ju često nazivaju hipster sestrom Knowles. Sa četvrtim albumom postiže svjetski uspjeh, a pjesme s A Seat at the Table pjevala je i na oproštajnoj večeri posljednjeg američkog predsjednika Baracka Obame. Obje su sestre s posljednjim albumima dostigle glazbenu zrelost i prihvaćanje kritike i široke publike, no njihov je stil još uvijek jako različit. Kao i stavovi koje izražavaju, kako u intervjuima (koje obje daju jako rijetko), tako i u glazbi.

Beyoncé je svojim istoimenim albumom krajem 2013. napravila svojevrsnu revoluciju u mainstream glazbi, prvenstveno zato što je objavila vizualni album na iTunesima bez ikakve prijašnje najave ili marketinških akcija. Osim samog albuma, iznenađenje su bile i po prvi puta intimne pjesme u kojima je tematizirala odnos s mužem (posebno u Jealous i Drunk In Love), pjevala o svojoj kćeri (Blue) i odjednom se prozvala feministkinjom. Na pjesmi ***Flawless iskoristila je dio govora „We Should All Be Feminists“ nigerijske književnice Chimamande Ngozi Adichie, uključujući i definiciju feminizma („osoba koja vjeruje u društvenu, političku i ekonomsku jednakost spolova“). Adichie je kasnije izjavila kako „Beyoncéin feminizam nije i njezin“, ističući kako pjevačica daje previše prostora muškarcima i potrebi za njima.

„Muškarci su dragi, ali ne mislim da bi žene trebale svaku stvar  koju rade poistovjećivati s njima. Je li me povrijedio? Opraštam li mu? Je li mi dao prsten? Mi žene smo toliko naučene da sve povezujemo s muškarcima“, rekla je Adichie, ipak dodajući kako ne treba propitivati je li Beyoncé feministkinja ili nije.

„Svatko tko kaže da je feministkinja, jest feministkinja“, izjavila je.

Na Lemonade Beyoncé je otišla korak dalje i počela je tematizirati crni feminizam, odnosno womanism. Radi se o terminu Alice Walker koji problematizira ne samo spolne, rodne i rasne, nego i klasne razlike koje tzv. bijeli ili liberalni feminizam ne vidi i njima se ne bavi. Prema prvoj definiciji Alice Walker, womanist je crna feministkinja ili feministkinja druge rasne manjine, a “womanism je za feminizam ono što je ljubičasta za lavandu”, što je Patricia Hill Collins protumačila kao: “Crne žene su womanistkinje, dok bijele mogu biti samo feministkinje”. U američkoj zajednici crnih žena još je od devedesetih prisutna rasprava kako se trebaju samodefinirati, kao crne feministkinje ili kao womanistkinje, s obzirom na to da womanism nije dio ili podvrsta feminizma. Beyoncé termin womanist, odnosno womanism nije upotrijebila nijednom, no Lemonade je album koji se vizualno, glazbeno i tekstualno oslanja na američku crnačku kulturu više nego ijedan njezin album prije.

t-beyonce-lemonade

„Ova womanistička bajka – s vizualima američkog juga, voodooa i afrofuturističke utopije – je prije svega intimni film, iako ga je režiralo sedmero ljudi, između ostalih i sama Beyoncé Knowles Carter“, piše kritičarka Miriam Bale i dodaje da su Lemonade „napravile crne žene, to je film u kojem glume crne žene i napravile su ga za crne žene, prvenstveno za sebe i svoju kćer Blue Ivy“.

Beyoncé je na Lemonade još više politična nego na Beyoncé, pa sad u pjesme ubacuje citate Malcolma X-a, u spotove majke crnih mladića koje su ubili policajci, a na nastupu u poluvremenu SuperBowla njezin i kostimi plesačica podsjećaju na Crne pantere. Vizuali albuma posebno su posvećeni crnim ženama i njihovim tradicijama. No, koliko god bila politična i koliko njezine pjesme i spotovi doprinosili osnaživanju Afroamerikanki, radi se ipak o albumu o muškarcu, njezinom mužu točnije, o njihovom ljubavnom brodolomu i pomirenju. A čak i kad je jako politična i ne pjeva o muškarcu – a to je jedino u naslovnom singlu Formation, koji je na albumu stavljen na posljednje mjesto – njezina konačna poruka nije womanistička nego liberalno feministička.

„Always stay gratious/Best revenge is your paper“, odnosno „Uvijek ostani dostojanstvena/Najbolja osveta je tvoj novac“, pjeva na kraju pjesme, u spotu koji je snimila isključivo u New Orleansu, gradu koji je nakon katastrofalnog uragana Katrina dodatno uništio društveni položaj crnaca. Gradu koji može predstavljati svaki američki grad, u kojemu crnkinje nemaju mogućnosti zaraditi svoj novac i koje trpe trostruku (barem) diskriminaciju – po osnovi spola/roda, rase i klase. Kad je izašao Formation, na društvenim mrežama jedna od najpopularnijih “šala” bila je kako su bijelci u šoku jer Beyoncé nije napravila pjesmu za njih. Bijelci nisu mogli shvatiti Formation s aspekta rase i rasne diskriminacije. No, prilično je jasna Beyoncéina poruka na kraju: Pobrini se za sebe, zaradi svoj novac i dođi na poziciju moći. Pobijedi rasnu i spolnu/rodnu diskriminaciju novcem. Otprilike ono što Ankica Čakardić vidi u korijenu liberalnog feminizma i naziva poštenim liberalizmom.

„Zadatak te ideologije jest da uvjeri radničku klasu da ako se dovoljno potrudi i onda još samo malo potrudi, tada su joj sva vrata otvorena i uspjeh zajamčen. No, poduzetnička ‘etika’ i njezin ‘duh’ ne dolaze iz dobre volje i truda, kako to liberalizam i libertarijanizam sugeriraju“, piše Čakardić, a Beyoncé pjeva: „I see it, I want it, I stunt, yellow bone it. I dream it, I work hard, I grind ’til I own it.“

Solange, s druge strane, već neko vrijeme radi na svojoj privatnoj političnosti. Prije objave A Seat at the Table bila je jako aktivna na Twitteru, gdje je često pisala o problemima s kojima se suočava kao crnkinja.

„Svijet. Voli da crnci stvaraju umjetnost o tome kako je biti crnac. Stvarno ne voli kad crnci pričaju o tome kako je biti crnac. Crna glazba, filmovi, showovi su odlični. Profitabilno je biti crnac i dijeliti svoje priče kako bi zabavljao, ali nije profitabilno govoriti o svom iskustvu“, napisala je svojedobno.

Iz te je privatne sfere nastao i posljednji album, koji su kritičari nazvali „veličanstvenim slavljem crnog identiteta“ i „unikatno briljantnim“. Solange je kroz svoje pjesme i govorne prijelaze (koje, između ostalih, govore i njezin otac Matthew te majka Tina) progovorila o rasizmu i crnoj kulturi. Posebno je važan dio koji govori Tina Knowles Lawson o pojmu obrnutog rasizma i slavljenja crne kulture. Pjesme poput F.U.B.U. (For Us By Us), Mad, Don’t Touch My Hair i Rise govore upravo o tim temama, što je crnačka zajednica i prepoznala, nagradivši Solange hashtagovima kao što je #blackgirlmagic na društvenim mrežama, a prepoznala je to i šira zajednica jer će Solange ovaj mjesec na Sveučilištu Yale govoriti o aktivizmu u pop glazbi. Danas, ona je jedna od najeksponiranijih crnih feministkinja na svijetu.

maxresdefault

“Na svom posljednjem albumu, Solange Knowles crnim feminizmom uokvirila je crnu povijest kako bi nam objasnila na koje sve komplicirane načine postojimo u sadašnjosti. Pjesmom Don’t Touch My Hair odgovara onima koji koriste kulturnu aproprijaciju tako što se služe stilom crnih žena u modi i prezentiraju to kao nešto jako šik, dok tako zapravo podržavaju opresiju prema svim ljudima nebijele rase”, pišu kritičari.

Osim što je puno izravnije političan, Solangein album uvelike se razlikuje od Beyoncéinog u tome što to nije album o muškarcu ili muškarcima. Čak i kad ne pjeva o rasi, Solange ne pjeva ni o muškarcu, nego o sebi, kao primjerice u Cranes in the Sky, pjesmi čija je tema duboko intimistička i jedina koju je napisala odvojeno od drugih na albumu.

“Prolazila sam kroz puno izazova u svakom dijelu svog života, sumnjala sam u sebe i sažalijevala se. Mislim da je svaka žena u 20-ima bila na tom mjestu – gdje se čini kao da, što god da radiš, čime god da se boriš protiv onoga što te sputava, ništa ne može popuniti tu prazninu”, rekla je o pjesmi za Interview. Vrlo važna pjesma za album i za razumijevanje Solangeinog stava i stila svakako je Mad. Naime, mlađa sestra Knowles u medijima je često bila prikazana kao nasilna i ljuta. Ne samo zbog incidenta u liftu, nego i zbog svojih tweetova o rasizmu.

“Vrlo često žene koje otvoreno govore naziva se ljutitima i ogorčenima. Takve muškarce slavi se kao revolucionare i heroje”, samo je jedan od njezinih tweetova, a u pjesmi Mad jednostavno, smirenim, potpuno kontroliranim i gotovo slatkastim glasom kaže: “I’ve got a lot to be mad about”, namećući kao temu razgovora štetni stereotip “ljutite crnkinje”. Jednostavno je, poručuje Solange; imamo pravo biti ljute, to ne znači da ne možemo ravnopravno sudjelovati u razgovoru.

Solange je tu pogodila bit ne samo crnog feminizma i womanisma, nego i “običnog” feminizma, odnosno svih feministkinja koje stalno moraju dokazivati kako ne mrze muškarce (jednako kao što crne žene objašnjavaju kako slavljenje svoje rase ne znači da mrze bijelu i sve druge), kako nisu ljute jer su seksualno frustrirane, nego zato što se svaki dan iznova moraju boriti za osnovna ljudska i građanska prava koja su muškarcima stalno dostupna. Solange je konačno dovoljno jak glas koji svijetu u lice vraća sve nepravde i apsurde koje su nametnute crnoj zajednici.

tumblr_m1xvupd1t51rqgjz2o1_1280

Sestre Knowles svakako imaju drugačije stavove i vizije feminizma koje izražavaju na drugačije načine i prilagođavaju svom stilu i javnoj slici. Dok je Beyoncé odabrala liberalni feminizam, u kojem naglašava važnost osobne borbe i ne povezuje uvijek uspješno strukturalne probleme spola i roda s onim klasnim i rasnim, Solange se koristi crnim feminizmom i womanismom izravno u svojim pjesmama i u privatnom životu, čime je zaradila poziciju aktivistkinje. No, iznimno je važno da  jedne od najvećih zvijezda na svijetu govore o feminizmu i stavljaju ga u prvi plan. Iako možda nemaju savršeno iskristalizirane stavove i nedostaje im teoretska podloga, feminizam pomoću njih prestaje biti prljava riječ. A možda nekoga i potaknu da gugla feminizam.

 

Literatura:

  • Bale, Miriam: Beyonce’s ‘Lemonade’ Is a Revolutionary Work of Black Feminism: Critic’s Notebook, billboard.com
  • Beyoncé: Solange: In Control. Interview Magazine
  •  Cragg, Michael: Solange: A Seat at the Table – a stately, sprawling celebration of black identity. The Guardian
  •  Collins, Patricia Hill: What’s in a name? Womanism, black feminism, and beyond. The Black Scholar
  •  Čakardić, Ankica: Instrumentalizacija feminizma i zaboravljene lekcije ‘crvenog feminizma’. Libela.org
  •  Kuo, Lily: Chimamanda Adichie says Beyonce’s kind of feminism isn’t her kind of feminism. Quartz
  • A Feminist Theory Dictionary
 

Najava: Poremećaji hranjenja – konstrukcija ženskosti u kulturi

Sociolog Marko Brkić u Centru za poremećaje hranjenja BEA u Zagrebu će 21. siječnja održati predavanje pod nazivom “Poremećaji hranjenja  konstrukcija ženskosti u kulturi”. Predavanje se oslanja na teoriju američke feministkinje Susan Bordo, a Brkić će na njemu predstaviti osnovne postavke feminističkog pristupa poremećajima hranjenja te dati svoje viđenje utjecaja kulture na oblikovanje ženskog identiteta.

Predavanje je besplatno, ali je prethodno obavezno prijaviti se na mail: info@centarbea.hr, a održava se u Centru BEA, Ribnjak 38, Zagreb, od 11 do 13 sati.

Link na Facebook event

Najava: Izlaganje dr. Lepušića o zdravstvenom odgoju

Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu u ponedjeljak, 16. siječnja, dr. Dubravko Lepušić ima izlaganje o zdravstvenom odgoju u hrvatskim školama. Izlaganje pod nazivom “Zdravstveni odgoj: Odgovornost, zdravlje i prevencija” održat će se u dvorani DI s početkom u 18:30sati.

lepusic

Specijalist ginekologije, jedan od rijetkih hrvatskih liječnika koji se javno zalaže za pro choice pristup i snažno se protivi zabrani pobačaja na zahtjev, dr. Lepušić će govoriti o tome što znače pravo na izbor i pravo na život te što obje opcije podrazumijevaju. Izlaganje organiziraju Udruga Aktiva i Klub studenata Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

Ovo izlaganje je namijenjeno u informativne i obrazovne svrhe, s ciljem poboljšanja informiranosti i razumijevanja važnosti odgovornog spolnog ponašanja, zdravog stila života i zaštite od spolno prenosivih bolesti u cilju očuvanja i unapređenja zdravlja. Predavanje na pregledan i zanimljiv način pruža korisne informacije o spolnom i reproduktivnom zdravlju, uključujući prevenciju, testiranje i liječenje spolno prenosivih bolesti, savjete za poboljšanje komunikacije s partnerom i liječnikom. Predavanje je konstruirano sukladno važećim znanstvenim i stručnim spoznajama. Bilo da je riječ o provjeri rizika,informacijama ili preporukama, vjerujemo da će svatko pronaći nešto korisno za sebe i kvalitetniji život.

Link na Facebook event