Courtney Love – zauvijek luda kuja

– Ja sam najomraženija žena u Americi. Svi me mrze – govori Courtney Love zaogrnuta ručnikom u kupaonici dok se Kurt Cobain brije i labavo ju uvjerava da to nije istina. Jedna je to od scena u dokumentarcu “Montage of Heck” o Cobainovom životu. Godina je devedeset i neka, njih dvoje nedavno su se vjenčali i Courtney je u pravu. Dokazuje mu to čitanjem pisma obožavateljice koje je nasumično izabrala iz goleme vreće prepune gusto ispisanih redova o obožavanju Kurta i Nirvane. S tim je išlo i preziranje Courtney. Nema sredine s njom ni danas. Vole ju ili ju mrze. Prepuna sebe, egocentrična, vulgarna, odvratna, narkomanka, ubila ga je, a on joj je napisao album kojim se proslavila… Otprilike tako se govori o Courtney Love. Ne planiram raspravljati o tome je li Courtney ubila Kurta (ali nije), više me intrigira činjenica da je ona jedna u nizu uspješnih žena koje su bile u vezi s uspješnim muškarcima, a nijedno od toga svijet im nikad nije oprostio. Mogla bih pisati i o Yoko Ono, koja je isto u očima svijeta zla žena koja je rastavila Beatlese i skoro pa ubila Lennona. To što je on psihički i fizički zlostavljao sve oko sebe – nebitno. U ovom ću se tekstu kroz feminističku perspektivu fokusirati na Courtney Love i načine na koje se nju i njezin rad diskreditira zato što je bila u vezi s Cobainom, ali i nekih drugih.

giphy

 

Najčešći razlozi za mrziti Courtney su, sudeći po mini anketi koju sam provela među ljudima koje poznam, to što je vulgarna i narcisoidna. Ponovno ta pretpostavka da bi žena trebala biti skromna i nesigurna kako bi je društvo prihvatilo kao ozbiljnu. Courtney je oduvijek njegovala izrazito ženstveni stil koji bi se mogao opisati kao trash femme fatale – plava valovita kosa, obavezni crveni ruž i crna olovka oko očiju, šminka uglavnom razmazana, obučena u svilene spavaćice i štikle, ili jednostavno bosa i s gitarom u rukama. Isticala je i naglašavala svoj seksepil, istovremeno pjevajući o seksualnoj objektifikaciji žena, a u intervjuima je često govorila o zapostavljenosti žena u rock’n’rollu. Njezin postupak mogli bismo definirati kao „prerušavanje“, mehanizam o kojem je Jo Ann Isaak rekla kako „bez izričite kritičke distance prema onome u što se umjetnica prerušava, on može izgledati kao sudioništvo u patrijarhalnim rodnim i seksualnim obrascima, umjesto njihova odbacivanja“ (Bago, 2015:184). Odnosno, Courtney se prerušava u sliku i priliku ženstvenosti samo da bi je kritizirala „iznutra“, no i to prerušavanje je seksističko.

giphy (1)

Ivana Bago takav stav kritizira, naglašavajući kako „sam diskurs koji uspostavlja kompromitiranu poziciju ‘sudioništva’ naspram navodne nedužnosti odbacivanja može po toj istoj logici postati sudionikom patrijarhalnih ideja moralne čistoće. Uslijed toga, takav diskurs reproducira nametanje ženske krivnje, samo što je u tom slučaju žena (umjetnica) zgriješila protiv feminizma (čak i ako je njezina ‘namjera’ feministička), a ne protiv hegemonijskog seksualnog poretka.“ (Bago, 2015:184) Dakle, da bi bila „čista“, trebala je odbaciti norme ženstvenosti i prestati isticati svoju seksualnost na način da odgovara male gazeu. Odnosno, kako ističe Bago, neke feminističke kritičarke “odbacuju afirmaciju ženske seksualnosti i specifičnosti ženskog utjelovljenog iskustva kao ‘esencijalističke’“(isto:185). Isto pitanje i danas je vrlo prisutno i kontroverzno unutar feminizma. Smijemo li biti seksualno provokativne? Oslobađa li nas seks ili je samo jedan u nizu heteronormativa u patrijarhatu koji nas tlači i kojim nas tjera u kut? Courtney je očito smatrala da seks ima emancipatorni potencijal pa je svoju seksualnost koristila kao dio imidža. Osobno me privlači način na koji je Courtney pjevala o vlastitim nesigurnostima koje se, između ostalih, tiču i izgleda, i istovremeno bila slobodna u svom tijelu te ga pokazivala na način na koji je njoj odgovarao.

Ne vidim problem u njezinoj narcisoidnosti, dapače, mislim da i (umjerena) narcisoidnost ima emancipatornog potencijala. Upravo zato što nas još uvijek odgajaju tako da budemo skromne do ekstrema koji uključuju ne isticanje svog stava ako je suprotan onom koji prevladava, da zanemarujemo svoje potrebe kako bismo se posvetile svojim „prirodnim“ ulogama supruge, majke, skrbiteljice. Trebamo zaboraviti na površnost i roditi što više djece možemo, ali ipak ne smijemo se baš ni zapustiti prije i poslije trudnoće jer trebamo biti poželjne muškarcima u svakom trenutku, nevažno kako se osjećamo u vlastitom tijelu i sviđa li nam se uopće. To je isto ono društvo koje me osuđuje jer se nisam našminkala jer sam se „zapustila“, ali i previše šminke je loše jer je „napadno“. Čim stavim crveni ruž i popravljam korektor – glupa sam, površna i narcisoidna. Courtney se naizgled pokorila patrijarhalnim normama, ali meni se više čini kao da ih je kršila dok je bila „unutra“. Naizgled, ona je sređena i brine o sebi. Ali, zapravo, njezina je šminka razmazana, haljina poderana, noge bose – na prvi pogled picture perfect, ali Courtney je izvana bila izvrnuta slika sebe, upravo onakva kakvom se opisivala u pjesmama – nesretna, bijesna i nestabilna. Društvo joj nije dalo dozvolu da bude takva. Na početku karijere, na jednom se koncertu bacila u publiku koja je rastrgala njezinu haljinu i najlonke. Ostala je samo u donjem rublju. Bila je kažnjena zato što se usudila napraviti ono što frontmeni rade stalno.

giphy (8)

Ivana Bago žensku krivnju definira kao „proizvod niza društveno, kulturno i povijesno određenih procesa u kojima su žene učinjene predmetom ideološke i sistemske krivnje – u kojima su, drugim riječima, interpelirane kao krivi društveni subjekti – na načine koje je nemoguće razdvojiti od patrijarhalnih i mizoginih konstrukcija ženskosti i ženske seksualnosti“. Značajno je to u ovom slučaju, jer mržnja prema Courtney ide iz nekoliko pravaca, ali svi imaju uporište u mizoginiji i seksizmu. Mrze ju jer se njezin muž ubio – kao da ga je ona mogla spasiti; zato što je bila uspješna – mora da je zato što joj je on pisao pjesme; zato što se provokativno oblačila – mora da je kurva; zato što je htjela biti u centru pozornosti –prenapadna je. Zamijenite rod i zamislite da, npr. svijet mrzi frontmena Maroon 5, Adama Levinea (prvi mi je pao na pamet), jer mu je žena napisala pjesme, jer se provokativno oblači i jer voli biti u centru pažnje. Zamislite da ga svijet krivi zbog tragične smrti njegove partnerice. Ne ide, ha?

Čak ni da zamijenimo mjesta Courtney i Kurta. Zamislite da je Courtney ostavila Kurta s malom Frances i ubila se jer više nije mogla. Zauvijek bi bio svetac, a ona bi opet bila luda kuja. Courtney Love zauvijek će biti luda kuja, što god da napravi. Svjesna je toga od devedeset i neke i koristi tu činjenicu te na njoj gradi svoj imidž. U opisu njezinog Instagram profila piše: „providing comment threads for trolls to congregate since 1997“. Nema oprosta za njezine grijehe, a ni za naše – ni protiv patrijarhata, niti protiv feminizma. Courtney je to prihvatila i napravila nekoliko izvrsnih albuma koji su bili prilično uspješni, a iskoristila je svoju poziciju da progovori o seksizmu u glazbenoj industriji. Sve s crvenim ružem na usnama.

giphy (3)

 

LITERATURA:

Bago, Ivana: Pitanje ženske krivnje u umjetnosti Sanje Ivekvić – od jugoslavenskih izbora ljepote do ratnih progodna vještica. Treća, br. 1-2, Vol. XVII, 2015.

Beyoncé vs. Solange: Razlika u feminizmima sestara Knowles

I ran into this girl, she said why you always blaming?

Why you can’t just face it?

Why you always gotta be mad? (be mad, be mad, be mad)

I got a lot to be mad about (be mad, be mad, be mad)

– Solange: Mad (A Seat at the Table)

 

Okay, ladies, now let’s get in formation, I slay

Okay, ladies, now let’s get in formation

You know you that bitch when you cause all this conversation

Always stay gracious, best revenge is your paper

– Beyoncé: Formation (Lemonade)

 

Kultni časopis Interview za naslovnicu za veljaču 2017. izabrao je Solange Knowles koju je intervjuirala njezina sestra Beyoncé. Prvi je to put da je Solange na naslovnici, a povod je njezin posljednji album A Seat at the Table, inače četvrti po redu i prvi koji je bio na broju 1 Billboarda u SAD-u. Album na kojem je radila tri godine objavila je Solangeina izdavačka kuća 30. rujna prošle godine i tako zaradila svoju prvu nominaciju za Grammy.

Beyoncé i Solange Knowles sestre su koje su oduvijek imale drugačiji glazbeni, modni stil i karijere. Pet godina starija Beyoncé počela je karijeru kao maloljetna pjevačica grupe Destiny’s Child koju je vodio njezin otac Matthew, a kad je krenula u solo karijeru 2006. on je ostao njezin menadžer. Već s Destiny’s Child dostigla je svjetsku slavu i one ostaju najnagrađivanija ženska grupa u povijesti. Beyoncé se otisnula u neovisnost 2011. godine, kad je počela sama voditi svoju karijeru, a otad je, pogotovo s posljednja dva albuma (Beyoncé 2013. i Lemonade 2016.) postala svjetska ikona popa i r’n’b-ja. Solange je imala drugačiji put. Iako je kao tinejdžerica ponekad „uskakala“ u Destiny’s Child, nikad nije bila punopravna članica. Prvi album objavila je 2002., isto uz vodstvo oca, a redovno je i pisala pjesme za stariju sestru i druge izvođačice. Izdaje još dva albuma i ističe se pomaknutim r’n’b zvukom te ju često nazivaju hipster sestrom Knowles. Sa četvrtim albumom postiže svjetski uspjeh, a pjesme s A Seat at the Table pjevala je i na oproštajnoj večeri posljednjeg američkog predsjednika Baracka Obame. Obje su sestre s posljednjim albumima dostigle glazbenu zrelost i prihvaćanje kritike i široke publike, no njihov je stil još uvijek jako različit. Kao i stavovi koje izražavaju, kako u intervjuima (koje obje daju jako rijetko), tako i u glazbi.

Beyoncé je svojim istoimenim albumom krajem 2013. napravila svojevrsnu revoluciju u mainstream glazbi, prvenstveno zato što je objavila vizualni album na iTunesima bez ikakve prijašnje najave ili marketinških akcija. Osim samog albuma, iznenađenje su bile i po prvi puta intimne pjesme u kojima je tematizirala odnos s mužem (posebno u Jealous i Drunk In Love), pjevala o svojoj kćeri (Blue) i odjednom se prozvala feministkinjom. Na pjesmi ***Flawless iskoristila je dio govora „We Should All Be Feminists“ nigerijske književnice Chimamande Ngozi Adichie, uključujući i definiciju feminizma („osoba koja vjeruje u društvenu, političku i ekonomsku jednakost spolova“). Adichie je kasnije izjavila kako „Beyoncéin feminizam nije i njezin“, ističući kako pjevačica daje previše prostora muškarcima i potrebi za njima.

„Muškarci su dragi, ali ne mislim da bi žene trebale svaku stvar  koju rade poistovjećivati s njima. Je li me povrijedio? Opraštam li mu? Je li mi dao prsten? Mi žene smo toliko naučene da sve povezujemo s muškarcima“, rekla je Adichie, ipak dodajući kako ne treba propitivati je li Beyoncé feministkinja ili nije.

„Svatko tko kaže da je feministkinja, jest feministkinja“, izjavila je.

Na Lemonade Beyoncé je otišla korak dalje i počela je tematizirati crni feminizam, odnosno womanism. Radi se o terminu Alice Walker koji problematizira ne samo spolne, rodne i rasne, nego i klasne razlike koje tzv. bijeli ili liberalni feminizam ne vidi i njima se ne bavi. Prema prvoj definiciji Alice Walker, womanist je crna feministkinja ili feministkinja druge rasne manjine, a “womanism je za feminizam ono što je ljubičasta za lavandu”, što je Patricia Hill Collins protumačila kao: “Crne žene su womanistkinje, dok bijele mogu biti samo feministkinje”. U američkoj zajednici crnih žena još je od devedesetih prisutna rasprava kako se trebaju samodefinirati, kao crne feministkinje ili kao womanistkinje, s obzirom na to da womanism nije dio ili podvrsta feminizma. Beyoncé termin womanist, odnosno womanism nije upotrijebila nijednom, no Lemonade je album koji se vizualno, glazbeno i tekstualno oslanja na američku crnačku kulturu više nego ijedan njezin album prije.

t-beyonce-lemonade

„Ova womanistička bajka – s vizualima američkog juga, voodooa i afrofuturističke utopije – je prije svega intimni film, iako ga je režiralo sedmero ljudi, između ostalih i sama Beyoncé Knowles Carter“, piše kritičarka Miriam Bale i dodaje da su Lemonade „napravile crne žene, to je film u kojem glume crne žene i napravile su ga za crne žene, prvenstveno za sebe i svoju kćer Blue Ivy“.

Beyoncé je na Lemonade još više politična nego na Beyoncé, pa sad u pjesme ubacuje citate Malcolma X-a, u spotove majke crnih mladića koje su ubili policajci, a na nastupu u poluvremenu SuperBowla njezin i kostimi plesačica podsjećaju na Crne pantere. Vizuali albuma posebno su posvećeni crnim ženama i njihovim tradicijama. No, koliko god bila politična i koliko njezine pjesme i spotovi doprinosili osnaživanju Afroamerikanki, radi se ipak o albumu o muškarcu, njezinom mužu točnije, o njihovom ljubavnom brodolomu i pomirenju. A čak i kad je jako politična i ne pjeva o muškarcu – a to je jedino u naslovnom singlu Formation, koji je na albumu stavljen na posljednje mjesto – njezina konačna poruka nije womanistička nego liberalno feministička.

„Always stay gratious/Best revenge is your paper“, odnosno „Uvijek ostani dostojanstvena/Najbolja osveta je tvoj novac“, pjeva na kraju pjesme, u spotu koji je snimila isključivo u New Orleansu, gradu koji je nakon katastrofalnog uragana Katrina dodatno uništio društveni položaj crnaca. Gradu koji može predstavljati svaki američki grad, u kojemu crnkinje nemaju mogućnosti zaraditi svoj novac i koje trpe trostruku (barem) diskriminaciju – po osnovi spola/roda, rase i klase. Kad je izašao Formation, na društvenim mrežama jedna od najpopularnijih “šala” bila je kako su bijelci u šoku jer Beyoncé nije napravila pjesmu za njih. Bijelci nisu mogli shvatiti Formation s aspekta rase i rasne diskriminacije. No, prilično je jasna Beyoncéina poruka na kraju: Pobrini se za sebe, zaradi svoj novac i dođi na poziciju moći. Pobijedi rasnu i spolnu/rodnu diskriminaciju novcem. Otprilike ono što Ankica Čakardić vidi u korijenu liberalnog feminizma i naziva poštenim liberalizmom.

„Zadatak te ideologije jest da uvjeri radničku klasu da ako se dovoljno potrudi i onda još samo malo potrudi, tada su joj sva vrata otvorena i uspjeh zajamčen. No, poduzetnička ‘etika’ i njezin ‘duh’ ne dolaze iz dobre volje i truda, kako to liberalizam i libertarijanizam sugeriraju“, piše Čakardić, a Beyoncé pjeva: „I see it, I want it, I stunt, yellow bone it. I dream it, I work hard, I grind ’til I own it.“

Solange, s druge strane, već neko vrijeme radi na svojoj privatnoj političnosti. Prije objave A Seat at the Table bila je jako aktivna na Twitteru, gdje je često pisala o problemima s kojima se suočava kao crnkinja.

„Svijet. Voli da crnci stvaraju umjetnost o tome kako je biti crnac. Stvarno ne voli kad crnci pričaju o tome kako je biti crnac. Crna glazba, filmovi, showovi su odlični. Profitabilno je biti crnac i dijeliti svoje priče kako bi zabavljao, ali nije profitabilno govoriti o svom iskustvu“, napisala je svojedobno.

Iz te je privatne sfere nastao i posljednji album, koji su kritičari nazvali „veličanstvenim slavljem crnog identiteta“ i „unikatno briljantnim“. Solange je kroz svoje pjesme i govorne prijelaze (koje, između ostalih, govore i njezin otac Matthew te majka Tina) progovorila o rasizmu i crnoj kulturi. Posebno je važan dio koji govori Tina Knowles Lawson o pojmu obrnutog rasizma i slavljenja crne kulture. Pjesme poput F.U.B.U. (For Us By Us), Mad, Don’t Touch My Hair i Rise govore upravo o tim temama, što je crnačka zajednica i prepoznala, nagradivši Solange hashtagovima kao što je #blackgirlmagic na društvenim mrežama, a prepoznala je to i šira zajednica jer će Solange ovaj mjesec na Sveučilištu Yale govoriti o aktivizmu u pop glazbi. Danas, ona je jedna od najeksponiranijih crnih feministkinja na svijetu.

maxresdefault

“Na svom posljednjem albumu, Solange Knowles crnim feminizmom uokvirila je crnu povijest kako bi nam objasnila na koje sve komplicirane načine postojimo u sadašnjosti. Pjesmom Don’t Touch My Hair odgovara onima koji koriste kulturnu aproprijaciju tako što se služe stilom crnih žena u modi i prezentiraju to kao nešto jako šik, dok tako zapravo podržavaju opresiju prema svim ljudima nebijele rase”, pišu kritičari.

Osim što je puno izravnije političan, Solangein album uvelike se razlikuje od Beyoncéinog u tome što to nije album o muškarcu ili muškarcima. Čak i kad ne pjeva o rasi, Solange ne pjeva ni o muškarcu, nego o sebi, kao primjerice u Cranes in the Sky, pjesmi čija je tema duboko intimistička i jedina koju je napisala odvojeno od drugih na albumu.

“Prolazila sam kroz puno izazova u svakom dijelu svog života, sumnjala sam u sebe i sažalijevala se. Mislim da je svaka žena u 20-ima bila na tom mjestu – gdje se čini kao da, što god da radiš, čime god da se boriš protiv onoga što te sputava, ništa ne može popuniti tu prazninu”, rekla je o pjesmi za Interview. Vrlo važna pjesma za album i za razumijevanje Solangeinog stava i stila svakako je Mad. Naime, mlađa sestra Knowles u medijima je često bila prikazana kao nasilna i ljuta. Ne samo zbog incidenta u liftu, nego i zbog svojih tweetova o rasizmu.

“Vrlo često žene koje otvoreno govore naziva se ljutitima i ogorčenima. Takve muškarce slavi se kao revolucionare i heroje”, samo je jedan od njezinih tweetova, a u pjesmi Mad jednostavno, smirenim, potpuno kontroliranim i gotovo slatkastim glasom kaže: “I’ve got a lot to be mad about”, namećući kao temu razgovora štetni stereotip “ljutite crnkinje”. Jednostavno je, poručuje Solange; imamo pravo biti ljute, to ne znači da ne možemo ravnopravno sudjelovati u razgovoru.

Solange je tu pogodila bit ne samo crnog feminizma i womanisma, nego i “običnog” feminizma, odnosno svih feministkinja koje stalno moraju dokazivati kako ne mrze muškarce (jednako kao što crne žene objašnjavaju kako slavljenje svoje rase ne znači da mrze bijelu i sve druge), kako nisu ljute jer su seksualno frustrirane, nego zato što se svaki dan iznova moraju boriti za osnovna ljudska i građanska prava koja su muškarcima stalno dostupna. Solange je konačno dovoljno jak glas koji svijetu u lice vraća sve nepravde i apsurde koje su nametnute crnoj zajednici.

tumblr_m1xvupd1t51rqgjz2o1_1280

Sestre Knowles svakako imaju drugačije stavove i vizije feminizma koje izražavaju na drugačije načine i prilagođavaju svom stilu i javnoj slici. Dok je Beyoncé odabrala liberalni feminizam, u kojem naglašava važnost osobne borbe i ne povezuje uvijek uspješno strukturalne probleme spola i roda s onim klasnim i rasnim, Solange se koristi crnim feminizmom i womanismom izravno u svojim pjesmama i u privatnom životu, čime je zaradila poziciju aktivistkinje. No, iznimno je važno da  jedne od najvećih zvijezda na svijetu govore o feminizmu i stavljaju ga u prvi plan. Iako možda nemaju savršeno iskristalizirane stavove i nedostaje im teoretska podloga, feminizam pomoću njih prestaje biti prljava riječ. A možda nekoga i potaknu da gugla feminizam.

 

Literatura:

  • Bale, Miriam: Beyonce’s ‘Lemonade’ Is a Revolutionary Work of Black Feminism: Critic’s Notebook, billboard.com
  • Beyoncé: Solange: In Control. Interview Magazine
  •  Cragg, Michael: Solange: A Seat at the Table – a stately, sprawling celebration of black identity. The Guardian
  •  Collins, Patricia Hill: What’s in a name? Womanism, black feminism, and beyond. The Black Scholar
  •  Čakardić, Ankica: Instrumentalizacija feminizma i zaboravljene lekcije ‘crvenog feminizma’. Libela.org
  •  Kuo, Lily: Chimamanda Adichie says Beyonce’s kind of feminism isn’t her kind of feminism. Quartz
  • A Feminist Theory Dictionary